za N.
Namrčilo se.
Komšinica preko puta
ceradom prekriva auto.
Nedavno je na haubu,
s puno pobožnosti,
nalijepila veliki poster:
torzo mladića
s licem toplog, svježeg kruha,
kriškom mladoga mjeseca.
Ispod slike,
čokoladnim slovima,
samo četiri slova: Nuri.
A kad je,
u sporom mimohodu,
upitam:
“Neko vaš?”,
ona se hitro okrene k meni,
a onda zrakne u nebo:
“To mi je bio sin.”
Bio?
“Ubi ga neka budala,
nožem. S leđa.
Za jebeni džoint.”
I nastavi da petlja s ceradom.
Puževi s pločnika
žure nekud,
u komšijske vrtove.
Najednom mi sinu
lijepa, stara pjesma:
Trista dajem, spustite je…
Goran Sarić
