Konjic mog djetinjstva i mladosti je bio vjerna slika tadašnje Bosne i Hercegovine. U njemu su, kao i u mnogim drugim mjestima, živjeli doseljenici iz raznih krajeva te zemlje. Šarolik i lijepo izmiješan, radan i živahan gradić, na njegovim ste ulicama mogli čuti dijalekte iz Slovenije, Makedonije, Slavonije, Primorja…

Na primjer, samo u kvartu u kome sam ja proveo godine ranog djetinjstva, Novim zgradama kraj pijace, imali smo jedan takav sjajan “miks”. Naš komšija i prijatelj sa prvog sprata bio je Bato Čolić iz Valjeva. Sjećam se da je vozio olimpiju. Vjenčani kum mog oca i njegov najbolji drug iz vojske Radenko Žunić, Šapčanin, docniji ministar u vladi Republike Srbije, jedno je vrijeme takođe živio i radio u Konjicu. U neposrednoj blizini naše zgrade živjele su Slovenci Utroše, čiji je sin dobro igrao košarku. Tu, vrlo blizu, kod samog ulaza na pijacu, stanovahu (porijeklom) Slavonci Bertolani. A moja ujna, takođe Slavonka, Marija Matijašević, opjevana u mnogim mojim pjesmama, još je kao curetak ovdje provodila školske raspuste. Dolazila bi kod njene tetke Šimandinke, čiji je muž bio vrlo važna faca pri izgradnji hidrocentrale Grabovica. Pa i kad je gradnja završena, oni su ostali u Konjicu, kao i moja ujna, koja je udajom za brata moje majke zauvijek ostala u gradu na Neretvi. Tu su još bili – spisak sigurno nije ni izbliza kompetan – bili Orbani, Križnici, Bekići, Bogunovići, porodice Čerškov, Beljajev, Spirkovski…

Zapravo su skoro svi ti ljudi, koji su se u našem kraju vrlo brzo “primili”, pa smo ih smatrali sastavnim dijelom Grada, ovamo, na sjever Hercegovine dolazili poslom. Fabrika namjenske industrije “Igman” bila je, ako se ne varam, druga vojna fabrika po veličini u cijeloj SFRJ. Trebalo joj je mnogo ruku, vrijednog rada, stručnosti, pameti… S pravom se može reći da je ona, sve sa famoznim Titovim bunkerom u njoj, bila i ostala glavna hraniteljica grada na Neretvi.

(“Bila, i ostala”, jer “Igman” i danas, doduše u znatno manjem obimu, hrani “pola Konjica”. U nekim se njegovim pogonima mašine prosto ne gase. Ratova, čini se, sve više, a vojske treba “hraniti” streljivom.)

Rat, ovaj naš, devedesetih, je na žalost, i skoro sve te dobre nove Konjičane rastjerao na sve strane svijeta.

Mnogi od tih naših doseljenika bili su u svoje vrijeme žive “legende” Konjica. Oni su zapravo bili so, začin po kome naš grad dobija poseban okus. Zaista se ne sjećam  da se iko od domaćih, rođenih Konjičana, ikada pobunio protiv njih. Naprotiv, bili su svima interesantni, možda upravo zato što su bili drugačiji.

 

 

E, među njih je svakako spadao i glavni lik ove priče: moj komšija iz Suhog dola, ulice u koju smo se kasnije preselili iz (nekadašnjih) Novih zgrada. On se zvao Zoran Aleksić.

Zoka Bre, kako su ga zvali mnogi Konjičani, je bio žilav, mršav čovjek. Nosio je guste crne brkove à la Emilijano Zapata. Iz rodne Vrnjačke Banje njega u Konjic nije doveo rad, nego ljubav. Buduću izabranicu, onisku i punačku Desu, moju dragu komšinicu “preko puta” – kuće nam gledaju jedna u drugu – upoznao je negdje na Jadranu početkom osamdesetih. Između njih dvoje je odmah, kako se to danas kaže, “kliknulo”. Skontali se, zaljubili, pa se je Zoka  uskoro preselio u Konjic.

Kao i sve ostale došljake, Grad ga je lijepo primio. Čaršija ga je zavoljela. Zoka je bio drag, simpatičan, nezlobiv čovjek, a uz to i veliki šaljivdžija. U mojoj su generaciji još uvijek legendarna njegova “prepiranja” sa kolegama u “Igmanu”, gdje ga je šura, ženin brat brzo zaposlio. No, nikad u tom Zokinom “pripetavanju” s okolinom nije bilo ničeg ružnog. Bile su to, ma i povišenim glasom, nevine šale i dosjetke, od kojih su se mnoge godinama prepričavale.

Zoka nam je bio dobar komšija. Kao i drugi ljudi u našem malom makondu, uvijek je kad je trebalo priskakao u pomoć. Iako ga, iskren da budem, nije pratio glas nekog velikog radnika.

Evo jednog primjera. Na dno naših strmih stepenica kamion nam dovezao novu veš-mašinu. I, bezbeli, odmah odmaglio. Sad ju je trebalo iznijeti do stana. Siđem ja tako sa zetom da je iznesemo, kad eto ti odnekud našeg Zoke: “Dajte da vam pomognem”. Pa kad smo nas dvojica, sve stenjući i pušući, podigli tešku mašinu i krenuli uzgor, naš dragi komšo sa zemlje uze dugačku njenu šnjuru i mirno krenu za nama, da nas prati! “Da se, nedajbože, ne sapletete!”

Tipični Zoranče. Kako da se čovjek naljuti na njega?!

A kad je umro moj ujak Bogdan Bjelić, koga je Zoka obožavao i iz nekih samo njemu znanih razloga, “preimenovao” u Abramoviča (?!), cijela naša porodica stala u red da prima izraze saučešća. Stane i naš Zoka u red i počne uredno da se rukuje i prima izraze suosjećanja, ovako odgovarajući ljudima.” Da, Abramovič je bio divan čovjek. Ljudina” Ljudi bi se samo u čudu zgledali – ko li je pa sad taj “Abramovič”?! – onda slijegali ramenima i išli dalje.

 

Nas dvojica smo se u ratu još više zbližili. Tada smo u našoj maloj, “slijepoj” ulici svi dijelili sve: sklonište, rakiju i raštiku, zadnju cigaru, svijeće koje, u gradu bez struje, tjeraju mrak iz podruma/skloništa.

A u njih smo morali često silaziti. Naše kuće su svakodnevno bile izložene granatiranju. Na ulazu u Suhi do se nalazila – i danas nalazi – tada jedina konjička džamija na desnoj strani Neretve. Onima s brda je bilo veoma stalo da je pogode.

Elem, za jednog od tih bombardovanja je Zokina kći Sandra, tada djevojčica, ranjena “rikošetom” gelera u njenoj sobi. Granata pogodila tetkinu kuću, pa je jedan komadić vrućeg metala frcnuo nazad, ka Zokinoj kući i pogodio malu, koja se u tom trenutku sa drugaricom igrala u svojoj sobi. Desilo se čudo. Geler je prošao tik pokraj srca, ali ga nije dotakao! Zatvorenici iz obližnje sportske dvorane – koja je u ratu služila kao zatvor – su je hitno, rizikujući sopstvene živote, odveli u bolnicu. Curici je život, u nemogućim uslovima, spasio pokojni dr. Sead Buturović, jedan od istinskih heroja odbrane opsjednutog grada.

Kasnije sam Sandrici, kao član lokalnog Crvenog krsta, iz jedne posjete porodici u izbjeglištvu donio poklon od rodbine: paket s piletinom i neke igračke. Nosio sam ga puna dva dana – brodom, busom, pješke, preko brda i planina – ali sam joj ga na kraju ipak i donio. Nekim čudom se piletina nije pokvarila. No, to je već jedna druga priča.

 

Ratni belaj se odužio. Pošto grad nije imao struje – o plinu da i ne govorim! – ujesen smo morali u šumu, po drva za ogrev. Srećom, naša ulica je smještena na rubu guste šume. Uhvati se testere, civara i, kad ne puca, uz potok. (Središnji dio ulice, kuda bi se ujesen voda iz nabujalih šumskih potoka slijevala do Neretve. Kasnije je tu ispod asvalta napravljen odvod.)

U vezi s tim odlascima u drva se sjećam jedna interesantne zgodice.

Kad smo jedared išli u drva, pođosmo kroz neki gustiš, šipražje, nisam bio dovoljno oprezan pa mi je jedna malo deblja grana zamalo iskopala oko. Nateklo, zasuzilo, zacrvenilo se, svi se prepali, ali se neko od komšija sjetio starog narodnog lijeka: mlijeko od doilje ravno u zjenicu! Srećom, u komšiluku je bila jedna žena s tek rođenom bebom, pa me odvedoše k njoj na “liječenje”.

I da ne duljim, “operacija” je uspjela, oko zacijelilo. Ne znam da li je to mlijeko bilo odučujući faktor, ali bliski susret sa mladom, a zrelom dojkom – već mjesecima odvojen od supruge – nikada neću zaboraviti. On je sigurno bio ljekovit.

Partneri za sječu drva su se stalno mijenjali. Jednom je tako došao red da idem sa Zokom. Idemo mi tako uz potok, idemo, idemo. Sve dublje zalazimo u gustu, izmiješanu šumu. Vlada neka čudna, u ratu uvijek zloslutna tišina. Ja bih da što prije nasječemo dovoljno drva i brišemo nazad. S obje strane puta vidim dobra, kvalitetna stabla za ogrev: bijeli i crni grab, bukvica i hrast. Ali mi i dalje samo šipčimo. Već malo iznerviran, velim Zoki: “Stani, bolan, ovdje. Zar ne vidiš da ima dobrog drveta?” A ovaj mi i ne okrećući se odgovori: “Ma jok, bre! Tanko je to. Znaš, ja ti mnogo volim mazne i debele.” Baš tako: mazne, i debele!

Kasnije, kad smo se popeli skoro na vrh brda, jedna mu takva pri obaranju pričépila nogu. Srećom, nije bila baš previše debela, pa smo mu uspjeli izvući stopalo i vratiti se kućama bez većih posljedica.

 

Nakon rata, kad sam ja već sa porodicom bio u izbjeglištvu – otišao sam s proljeća 1994. godine – Zoka je ostao u Konjicu. Katkad bi se brinuo o mojoj majci. Posjećivao je, pomagao kad treba. Ali sve češće je s Desom odlazio kući, u Vrnjačku Banju. Nekadašnja djevojčica, onomad teško ranjena Sandrica je postala žena, tamo se i zaposlila. Desa i Zoka su dobili unuka, posvećivali mu sve više pažnje. Sve rjeđe su dolazili u Konjic. Kad bih ljeti dolazio u zavičaj, bilo mi je nekako tužno gledati njihovu terasu s druge strane ulice, pustu i još uvijek zakrčenu gomilom cjepanica.

(Zoka je još dugo nakon rata svaki dan dvaput odlazio u drva, obarajući preostale “mazne i debele”. Drva za ogrev je prodavao mnogima u gradu i tako napravio solidan biznis. Od toga su se on i Desa jedno vrijeme isključivo hranili.

Na žalost, sve to nije dugo trajalo. Oboje su umrli u Srbiji. Prvo je, naprasno, od srca, umrla Desa. A moj dragi komšija Zoranče, prvi brk Suhoga dola, nije bio te “sreće” da brzo skonča. Dugo je i teško bolovao od posljedica moždanog udara. U zadnji vakat bio je skoro nepokretan. Kažu da je pri kraju kumio i molio bližnje da ga vrate u grad na Neretvi. Jer, tamo je bio njegov pravi dom.