Sarajevo, zima 1988. Godine. Sjedio sam s kolegama na sastanku redakcije “Književne revije”, Danijela Ozme 7, kad je iznenada zazvonio telefon. Fiksni, jer mobilnog tada niko, barem od nas, nije imao. Kolega koji se javio pruži mi slušalicu i reče: “Uzmi, za tebe je”.

Uplašio me je ujnin uplakani glas: “Sine, brzo pođi za bolnicu Koševo. Tvom Vanji nije bilo dobro. Zavrnuo mu se jezik, skoro se ugušio. Hitnom su ga odvezli u Sarajevo. Ali ne brini, Darija je otišla s njim.”

Malo je reći da sam se zaledio. Kad sam iz Konjica krenuo na sastanak redakcije, s našom nekoliko mjeseci starom bebom Vanjom sve je bilo u redu. Doduše, Darija je morala na neki rutinski pregled u mjesnu bolnicu, on je bio malo prehlađen, ali dobro. Pripaziće ga moja ujna dok mu se majka ne vrati s pregleda – i to je to. A ovo…

Brzo sam ispričao kolegama o čemu se radi i krenuo da uzmem taksi do bolnice Koševo.

„Čekaj, i ja ću s tobom”, rekao je Zilhad Ključanin, tadašnji glavni i odgovorni  „Revije“.

I, dok smo jurili ka bolnici, Zijo je na jednom mjestu, kraj neke zgrade, rekao taksisti da stane, istrčao iz auta, uletio u haustor i dok si rekao “munja” vratio se s nekim debelim džemperom i jednom jaknom..

„Evo. Ko zna je li ti žena, u toj frci, išta mogla da ponese iz Konjica.”

 

I, da ne duljim, sve se, srećom, dobro završilo. Ispalo je da se našoj bebi u jednom trenu stvarno nekako zavrnuo jezik i da se zamalo ugušio. Spasila ga upravo ujna, iskusna žena, koja mu je kašikom vratila jezik u ispravan položaj i oslobodila dišne puteve. Potom je nazvala hitnu i sve se je pokrenulo

Ali taj Zijin spontani gest – da krene sa mnom i da se u svom tom haosu sjeti kako je Dariji možda hladno, negdje u čekaonici – to nikad nisam zaboravio.

 

A kao ljudi smo bili skoro potpuno različiti. On je bio dosta dominantan, upadljiv čova, nije mu smetalo da bude u centru pažnje. No, ako si poznavao njegovu poeziju, znao si i to da je iznutra loman, osjetljiv čivjek. Impulsivnog karaktera, u ratu je znao napisati i neke stvari za koje mislim da ih se poslije s nelagodom sjećao – ovdje ih neću navoditi – ali i to je bio dio njegovog karaktera, njegovih razočarenja. Osjetio je – kao, uostalom, i pisac ovih redaka – da su ga pred rat izdali mnogi bivši “veliki” drugari i prijatelji.

 

Nakon rata smo se nekoliko puta sreli na sarajevskom Sajmu knjiga i učila. Uvijek bih se, ovako mal i smotan, naprosto izgubio u toplom i, siguran sam, iskrenom zagrljalju njegovih ručerdi. Bio je ogroman. I puno pušio, sve jednu za drugom. Ne znam koliko je to doprinijelo njegovoj pre-preranoj smrti. Sjećam se samo da sam, kad smo se zadnji put sreli, primijetio da je bio upadljvo blijed.

A da je bio vrstan pjesnik, to Zilhadu Ključaninu niko nije mogao osporiti. To ostaje, kao što ostaju i ove pjesme pred vama.

Rahmet ti, druže. I, u Darijino i moje ime, još jednom hvala za onaj topli, debeli džemper.

 

Goran Sarić

 

 

Zilhad Ključanin

 

pred polazak na neodložan put

 

u junu procvjeta bagrem
i pokrije jedini put
koji vidim iz svoje avlije
to mi je smetalo godinama
ali sada me bagremov cvat
podsjeća na rahmetli oca
na grozdove pjene za brijanje
koji spadaju s njegovog lica
pred polazak na neodložan put

 

 

iz nadirućeg ništavila

 

hrđa godinama kljuca
poštansko sanduče
na mojoj planinskoj kućici
moje ime već je nestalo
od prezimena ostao
još samo ključ
u kojeg polažem sve nade
kako da se izvučem
iz nadirućeg ništavila

 

 

ima jedna staza

 

tek kad su cigani
počupali korov
primijetio sam
da između njihovog groblja
i moga vrta
ima jedna staza
dovoljno široka
da kroz nju prođe
sasvim pristojan tabut

 

moja je sreća u gledanju

 

neka miruju misli moje
moja je sreća u gledanju
dobro to reče mevlana
umoran od obrtanja riječi
osjećam se kao drvosječa
nakon valjanja balvana
da mislim nisam u stanju
i kada zadnji put sklopim oči
moja će sreća biti u gledanju

 

neka teče dugo voda

 

na planinskom putu
sestra sazidala bratu
hair česmu
nad curkom natpis
neka teče dugo voda
kolko i suze za tobom

 

uvijek kad travu kosim

 

uvijek kad travu kosim
u svom malom vrtu
brat mi telefonira
on je bivši logoraš
i strašno ga nervira
mrcvarenje bilo čega
poslat ću ti zeca kaže
da ti sve to popase
za jedno brzo dopodne

 

 

 

 

O AUTORU: Zilhad Ključanin rođen je 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta, umro je u Sarajevu 2016. godine. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu. Magistrirao je književno-historijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pisao je poeziju, prozu, drame, scenarije, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Objavio je tridesetak knjiga.