A gdje su sindikalne zastave?

 

 

 

U subotu, 15. marta, na dan velikih, po nekima i “istorijskih”, demonstracija u Beogradu, vodim interesantan telefonski razgovor s prijateljem iz Sarajeva. On je vrstan analitičar aktuelnih političkih zbivanja i jedan od najoštrijih kritičara nacionalističkih vrhuški diljem bivše nam zajedničke domovine. Posebno se ističe  beskompromisnim kritikama vrhova “tronarodne” vlasti u Bosni i Hercegovini.

Naravno da smo spomenuli najavljeni veliki događaj, ali i golemu halabuku koja se digla oko presude i eventualnog privođenja sudu Milorada Dodika i njegovih “jataka”.

Na moju primjedbu da će ga biti teško uhapsiti, budući još uvijek ima veliki broj pristalica u Republici Srpskoj prijatelj odgovara:

“Stari moj, ti kao da još živiš u devedesetim.”

“Kako to misliš?”

“Pa lijepo. Cijela društvena paradigma u vezi s tim se zadnjih godina dosta promijenila. Narod više nije lud, podrška njemu i njegovoj politici dobrano slabi.”

“Ne izgleda mi tako,” rekoh. “Imaš li neki argument u vezi s tim?”

“Pa, evo: nekidan sam bio na jednom skupu u Istočnom Sarajevu.” (Moj prijatelj živi u onom drugom, zapadnom dijelu Sarajeva.) “Otišao sam da malo ‘opipam puls’ tamošnjih ljudi. Ti znaš da sam ja javna ličnost i da često kritikujem Dodika. I šta je bilo? Mnogi ljudi su me prepoznali, pozdravili kao najrođenijeg. ‘Svaka čast, Vi se borite za mir,‘ govorili su mi. Gazda jednog ugostiteljskog objekta kome se baš u tom trenutku pokvario aparat za kafu je čak, u znak poštovanja, otišao u drugi restoran da mi je donese.”

“Šta misliš onda, kako će se završiti cijela ova ujdurma?”

“Ne znam. Ali znam da je Mile odsvirao svoje.“

A za  demonstracije u Srbiji navodi da su one samo još jedan dokaz mijenjanja pomenute društvene paradigme u dijelovima Regije. Navodi da je nekad bilo nezamislivo da se u Nišu, Kragujevcu i nekim drugim gradovima u Srbiji – Beograd se, naravno, podrazumijeva – skupi masa od više desetina hiljada ljudi da protestuje protiv režima. Hvali pametno vođstvo demonstracija koje uporno odbija da razgovora s premijerom Aleksandrom Vućićem. Umjesto toga, mladi traže tražeći da institucije “naprosto” rade posao za koji su i namijenjene. Mudro mu je, veli, i izbjegavanje incidenata i upotrebe nasilja od strane demonstranata. Jer, to bi samo dalo povoda posrnulom, do srži korumpiranom, Vučićevom režimu da počne surovi obračun s mladim i obrazovanim “neprijateljima Srbije”.

Dovoljno razloga za umjereni optimizam, dakle, barem što se tiče mog sarajevskog prijatelja.

Bitno drugačiju sliku dobijam od prijatelja iz Zemuna, tri dana nakon “Dana B(eograd)”. On je, uprkos poodmakloj životnoj dobi, tog  dana skupa sa demontrantima prepješačio više od petnaest kilometara, sve da bi dao podršku drugačijoj Srbiji.

Utisci su mu dvojaki. S jedne strane ga je, kaže, impresionirala ogromna masa ljudi na beogradskim uicama, ustalih da konačno “ispumpaju” stokraku Vućićevu “hobotinicu”, koja se zavukla u gotovo sve pore srbijanskog društva.

S druge mu je, kaže, strane zasmetala  izvjesna konfuzija i nedorečenost u zahtjevima studenata. “Falilo mi je, recimo, jasnije kritikovanje socijalnih nepravdi u društvu. Insistiranje na smanjenju sve većih socijalnih razlika. Gdje je, recimo, pjesma ‘Padaj silo i nepravdo’? Nju kao da mladi ni ne znaju. Gdje su sindikalne zastave i slogani koji prizivaju socijalnu pravdu? Ako promijenimo samo nekoliko ljudi na vrhu, ali ne i sistem ništa nismo uradili. Sjaši Kurta, da uzjaše Murta!

 

Shvatam ja da je u tolikoj masi moralo biti i simpatizera Ratka Mladića, pa i  četničkih elemenata… Ali šta bi falilo da su predstavnici studenata predložili, recimo, da se sa beogradskih fasada pobrišu svi grafiti, uključujući i one odvratne, šovinistiške? Na bini se spominjala samo Srbija, “Bože pravde” i takve stvari. Bilo je čak i crkvenih pjesama. Mislim da su time studenti sami umanjili značaj vlastitih demonstracija. Bez promjene neoliberalnog sistema, zasnovanog na profitu i egoizmu najbogatijih, nema kretanja nabolje. A njemu sigurno nećemo nauditi s nekoliko recitacija i lamentiranjem nad Srbijom”

 

I doista, nekoliko dana nakon demonstracija situacija u Srbiji izgleda prilično konfuzno. Dok su jedni oduševljeni i govore da Vučić sad “mora pasti”, drugi, među kojima ima i dosta uglednih analitičara, su ipak skeptični: lukavi “Vučko” je opet došao na svoje. Skriven iza zvučne zavjese – kao u onoj čuvenoj: “[…] drzneš li dalje, čućeš topove… – on kao da je samo čekao da se studenti ispušu,“ispumpaju” i raziđu, pa da on i njegova klika nastave po starom.

 

Vuk je, izgleda, na kraju ostao sit. A jesu li sve ovce na broju?

 

 

Goran Sarić