Odavno poznajem književnika Faiza Softića, mada se nikad se nismo imali prilike intenzivnije družiti. Sretali smo se, i srdačno zdravili, na Sarajevskim danima poezije, tamošnjem Sajmu knjiga te na još ponekom susretu stvaralaca i ljubitelja pisane riječi. Kao braća po peru i (skoro) vrsnici, već dugo održavamo kontakt na društvenim mrežama, jedan drugom šaljemo stihove, udjeljujemo komplimente…
Osim zajedničke strasti za pisanjem, nas dvojica imamo još nekoliko zajedničkih dodirnih tačaka. Tako, obojica živimo u izbjeglištvu, on u Luksemburgu, a ja u niskozemskoj. On je u svojoj novoj domaji već odavno poznat, priznat i cijenjen umjetnik. I ne samo tamo. Knjige su mu prevedene na nekoliko svjetskih jezika, romani više puta bili u najužem izbori za knjigu godine u Bosni i Hercegovini…
Ipak moram priznati da mi je Faiz najbliži kao pjesnik. Možda jer mi je taj književni rod ipak nekako najbliži. Zato, a i stoga što poezija već odavno “nije u modi”, što je nekako skrajnuta, skrivena od očiju čitalaca… Stoga sam dragog mi pjesnika i druga zamolio da mi pošalje nekoliko pjesama za sajt. Počašćen sam što je on to, kaže: sa zadovoljstvom, prihvatio.
A o Softićevoj lirici u ovom kratkom uvodu tek mrčak: ona – barem u malom pjesnikovom izboru koji je sada pred vama – je nerijetko ispunjena blagom, rekao bih – zavičajnom melanholijom. Tako me je izvanredna pjesma “Umrijeti u Sarajevu” po štimungu odmah posjetila na pjesme iz meni posebno drage Sidranove “Sarajevske zbirke”. Pjesma je sva lijepa, ali me je posebno zaintrigirala slijedeća strofa: “Umrijeti u Sarajevu/Znači živjeti dok sljedeće proljeće/Ne pljušti/ Po sarajevskim baštama.”
Čuj, proljeće pljušti po sarajevskim baštama! Ne liči li to, po tonu, izričajuna ono Avdino: “Plaču zaprepaštene bašte”?! (Abdulah Sidran, Bašeskija)
U zavičajne pjesme spada i “Subota”. Ona sva miriše na “jabuke branice”, sir iz kace’… Odiše čistim spokojem, pomirenošću sa sobom i svime oko sebe.
“Ja, crni ja” spada, kako po tonu, tako i po poetskom izričaju, u drugu vrstu pjesama. To je tipična protestna pjesma, koja bi, da se tako izrazim bolom da vrisne u nebo. To je primjer buntovničke lirike koja pokušava probuditi uspavani, od lagodnog života kao grogirani svijet. U njoj ima i antirasizma (vidi naslov), i Srebrenice, Višegrada, i strijeljanja kragujevačkih đaka u oktobru 1941. godine, i stradanja porodice Golubović u Konjicu, u ratu devedesetih… Široka je pjesnikova duša, svu bi patnju svijeta da upije u se…
Kratka pjesma “Pod vješalima” pokazuje kako Softić, nerijetko raspjevan i opširan, zna da stvori i vrlo preciznu minijaturu. U ovoj noćnoj slici strave i užasa pjesma se, na smrt osudjeni, sva u se skutrila – kao da čeka posljednju komandu, plotun.
Žestoka i bolna, u pjesmi “Kako je prestala da živi moja sestra” prepoznajemo jasan uticaj Softiću veoma drage bosanske sevdalinke: stišana tuga i u šutnju stisnuta, “stvrdla” tragedija:
Znam:/Više te ne boli – /zemlja je usrknula posljednji jek./Sa tvojeg bašluka/jutros je poletjela grlica./Kiša je. Zemlja se sliježe./Ko što se sliježu godine./I bol u duši s njima.
Posljednja pjesma u ovom malom izboru, “Poslije rata” je izuzetno zanimljiva : vjerovatno najkraća mnijatura ikad! Kako? Pročitajte na:
IZBOR POEZIJE:
Umrijeti u Sarajevu
Ne što mu fali grobova –
Ima ih koliko i zvijezda na nebu
Iznad grada,
Ali ja bih, veliki Bože,
Da umrem u Sarajevu.
Umrijeti u Sarajevu
To je hoditi s one strane svijeta
Lažljivoga
Gdje ogrnuti osmjesima bajatim
Uvjeravaju da to što grmi –
Lude krave bježe iz svojih štala.
Umrijeti u Sarajevu
Znači živjeti dok sljedeće proljeće
Ne pljušti
Po sarajevskim baštama.
Mrijet mi je u Sarajevu
Kojemu ne fali grobova
Ali meni fali Sarajevo
Bar mrtav da se
Nagledam i nadišem grada
Kojega se za pola vijeka
ne nasitih.
Ja, crni ja
Crn sam
I hoću koljeno u vrat!
Hoću lomaču živu višegradsku
I ja sam musliman!
I ja sam crn
Crnji od noći crne
Dok moja braća i sestre
živi gore.
I onaj sam plavokosi gimnazijalac
Iz Kragujevca
Koji se začešljava
ispred njemačkog šmajsera –
Hoće da umre lep.
Crn sam da crnji biti ne mogu
Dok moga brata Nermina
Otac Ramo Osmanović
Doziva pod nož.
I ja sam crn,
Hoću koljeno u vrat
Da dihat ne mogu
Do posljednje ure.
I ja sam crn!
Ono je i moje dijete izgladnjelo
Iza kojeg oro lešinar
Odbrojava trenutke
I čeka kraj.
I ja sam Crn!
Ono je i moje dijete
Koje je more
iz svoga ždrijela izbacilo
Na obalu,
Da mrtvo, bar za trenutak,
Osjeti slobodu.
I malodobna braća
Petar i Pavle Golubović
Iz Konjica
Ubijeni na pravdi Boga
Moja su djeca.
I ja sam crn!
Crnji od noći crne
I gladan sam!
I žedan!
I prestravljen!
Iza mojih leđa
Zveckaju mitraljezi –
Sijači smrti.
I ja sam crn!
Moje su sestre silovane
I zadavljene u podrumima
Pokraj smrdljivih rakijskih bačvi.
I ja sam crn!
Jučer Džordž Flojd,
Muhamed iz Palestine,
Nermin iz Srebrenice,
Gimnazijalac iz Kragujevca
Utopljenici u okeanu
Braća Petar i Pavle Golubović
Iz Konjica…
A sutra –
Sutra ću biti ja
Ja,
Crni ja!
Crn sam
I ne mogu da dišem.
I ubijte me
Molim vas
Jer sam crn.
I zato smo mi crni rođeni
Da pod koljenima tuđim
Izdišemo.
Spavaj, Ognjene
Spavaj, dječače maleni,
I sanjaj kako se
Pod prozorom tvoje sobe,
Igraju tek rođeni janjci
I jedna suza, teška ko planeta,
Pada na bjelinu jastuka.
Spavaj, Ognjene.
Večeras tvoje je
Carstvo nebesko
Po kojem se razliježe
Dječja graja iz trećegtri i
Tvoje misli brižne i krhke
Ko paučina.
Bog iskušava, rekli bi oni
Koji vjeruju
Da je Bog izdao naredbu
Da te ima i nema.
Čemu sva ta igra Gospodareva?!
Zar nije bilo bolje da je naredio
Da se crn kamen otisne iz škarpe
I padne u dubinu rijeke.
Moj mili dječače,
Kroz tvoju kožu,
Prohujao je voz
Napunjen kutijama pilula,
Iglama, skalperima hiruškim –
Nadom koja se u gar pretvorila.
Putuj sad, ptico nebeska,
Sve su ti želje ispunjene
I više nećeš strecati
Kad zagrmi nad Beogradom.
Sada si miran –
Fetus u utrobi majčice zemlje.
Svejedno, melek ili anđeo.
Ništa te više ne boli.
Sada se Nebo brine
Za tvoju kosu svilenu
I boju čarapa
Koje si pažljivo slagao u ruksak
Pred putovanje u daleki svijet
Gdje se tražio spas od vučjih zuba
Zarivenih u tvoju butinu.
Ako ćemo pravo, Ogice,
Ti nisi umro –
Ti nigdje nisi otišao,
U naručju si
Iz kojeg si nestao
I po kojem su ostali
Prosuti tvoji snovi.
Tu si.
I nigdje drugdje.
Pod vješalima
O svakoj zvijezdi – omča
Blijedi, neispavani, gledamo
svako uz svoj konopac.
Bogom osuđeni,
Čekamo.
Posljednju komandu.
Bez tla.
Tijela upredena
Da se otegnu.
I ako punu vjetrovi
Nećemo se,
Zanjihani,
Sudarati.
|
Subota
Sve što je najljepše – Jabuke branice Subota. Navečer |
Tamo
Tamo
Gdje su nam majke kukale
Za prvim, za najmilijim.
Tamo
Gdje svrake bjelokrile
Tjerasmo s naših oraha:
Huuuj, zloslutnice, daleko od našeg sela.
Tamo
Gdje se rano lijegalo
Da se ne bi večeralo
I gdje razjaren bik
Svježu humku na rogove diže
Ko da doziva onog
Ko mu je prvu šaku soli
U grlo sasuo.
Tamo
gdje sam prvi put
usnio kose
Svoje Hurije.
Gdje ljetnji snijeg
Bijel ko fistan
Hadžibegovice
Zaljulja na tek rasklasali ječam.
Tamo
Gdje huka gora
Pjesmu ispjevava
Koja se ko ozeblica
Prima za moju utrobu
Tamo
Gdje se moja sestra
(Odavno već sa zemljom sjedinjena)
Umivala vodom u kojoj se svunoć kiselio bejturan –
Da zamiriše dragom prvo veče.
Tamo
Gdje se moj otac snizao s nogu
Kad sam mu prvu diplomu pružio
I poljubio crnu ispucalu ruku:
Hvala ti, o sveta ruko moga oca!
Tamo gdje se čeka
Otvorenje Nebesa
I gdje komšija komšiji
Za podlanicu zemlje nerodilje,
Zemlje Nesretnice,
Uzima život
ko da ubere tek zarudjelu trešnju.
Tamo gdje kletva
Na treće koljeno pada i
gdje se jeo mlad bukov list.
Tamo,
Gdje se pobačeno dijete,
Na mjesečini krišom ukopava
U odorak.
Dok iznad njegove sakrivene humke
Majka čupa prsa
Ko da ga hoće nadojit
Za vječnost.
Tamo,
tamo je moja,
U korov
Zarasla kuća.
Zmija
Oko struka
Oko grla
Oko nogu,
Oko prsta.
Oko snova
Oko jutra
Oko žlice
Oko juče
Oko danas
Oko sutra.
Na zjenicu
žalac spušta…
Dodiruje,
Namiguje
Uši nema
Niti sluša
Niti čuje.
I bez straha
I obraza…
Pa kad strugne
Kad vijugne
Kad krv pije
U naše se
Pore krije.
Kad letimo
Kad rastemo
Kad usnimo
U uzdahe
Ušunja se
Pro jastuka
Svilenoga
U po noći
Opruži se.
Orač
Ja nisam orao polja
Nit njive meke crne
da bih naša polugu zlatnu
Već da bih gledao srne.
One bi skraja oranice meke
Njuhom pitale šta to radim
A ja bih zaustavio konje
da se pogledom zasladim.
Ja nisam orao polja, nit njive
Da bih u brazdi našao zlato
Već da bih na nebu, iznad glave
Ptica gledao jato.
A one ko pčele u roju
Sve bliže zemlje crne
Pa ne znam u šta da pogledam prije –
U njih ili u srne.
Ja nisam orao polja, nit njive
Da bi proniklo zrno i klas
Već da bih jata ptica
Nad svojom glavom
Slušao cvrkutav glas.
Orašak smeđi da bih našao
Ja nisam zemlji okreto lice
Već da bi na dohvat moje ruke
Sletjele s neba ptice.
Orač sam bio vazdan žedan
I konji moji bosi
Kupismo s cvijeta kapljice
Kad noću bašta porosi.
Za mnom se brazde otezale,
Duge i crne kao noć
I nisam branio psu ni čovjeku
Kroz moje oranje proć.
Sad u oranju mom
Gdje mi kapljica znoja pade
Rogati, odnekud, došli
I krv u njemu sade.
Besmrtni grad
Na vrhu Švarcvalda
leži besmrtni gradić Lenzkirch
A čita se, na ovim našim mrčnim jezicima –
radi kojih čupamo jezike i
u mutne virove bacamo – Lenckirš.
Ovdje još nikad niko umro nije –
Svako ode za svojim poslom,
O umiranju niko i ne pomišlja
Kao da se ne valja.
Niko, baš niko nikad
Ovdje umro nije.
Molim te, veliki Bože,
Nemoj da budem prvi
Koji će umrijeti u Lenckiršu.
Jeste, možda, jedna starica,
Veli mi recepcionar smježuranih obraza
Iz kojih niču rijetke žute dlake
Živjela je u kući na kraju grada
I ponekad bi, u prva predvečerja,
pomjerala zavjesu na prozoru.
Već odavno,
ima možda i dvadeset godina,
Zavjesa se nije pomjerila.
Tamo gdje je trebalo biti groblje
Zasadili su borove i sada oni
Čuvaju svoj grad od smrti
Kaja bi mogla doći iz vazduha.
U gradiću Lankiršu na vrhu Švarcvalda
Nikada niko umro nije.
Niti je i jedna kapljica krvi
Pala na zemlju
Po svu zimu snijegom pokrivenu.
Teče rječica gradićem
i sedam puta za noć mijenja melodiju,
A zakleo bih se u sve svoje bosanske patnje
Da je promijenila i tok
I da je jutros osvanula tekući
U suprotnom pravcu od onog
Kada sam je sinoć posmatrao
sa terasice svoje sobe
U kojoj hrče moja draga
i u snu ponekad prozbori:
U gradiću Lenckiršu
nikada niko umro nije,
Pa neću ni ja.
Kako je prestala da živi moja sestra
Svadbeno ruho već je u sehari.
Kriju ga od nje. Od očiju da ne ode,
od njenih ko trava zelenih očiju.
Noćas će veliki crni bik
zariti rogove u našu kuću.
Veliki Bože, zar je tako mek duvar od kamena?
Gdje se djenuše psi čuvari
na mlijeku odgajani i biljka čuvarkuća
rukom njenom zalivana?
Noćas će majku polivati. Refku joj odvedoše.
Ona se savila ko suha kupina,
oči joj pod zemlju odoše.
Ona kojoj je majka
po svunoć do u jutra mrzla
tkala ćilime šarene i vezla jorgane svilene –
zmija joj se nalegla pod spavaćicom.
Niti spava niti je budna
samo joj oči zelene sanjaju
kako poljem, gdje prvi djevojački
kikot je ostavila,
pohode bijeli jeleni i glogov behar
po rogovima im pada.
Danas se prepira kuća njena –
biće dolaznika sramnih i slavnih.
Ona još ništa ne zna. Ako je ponekad umine,
razmišlja: šta će najmlađoj ponijet
iz velikoga grada. Dok joj otrovnica mirno večera
pod pojasom.
Vidjela sam, veli mi jednom,
kako iz naše česme
voda mutna ko oranje grlja
puna crva crnih ko mahune.
Noć na vodu pade, sude ne napunih.
Znam:
Više te ne boli –
zemlja je usrknula posljednji jek.
Sa tvojeg bašluka
jutros je poletjela grlica.
Kiša je. Zemlja se sliježe.
Ko što se sliježu godine. I bol u duši s njima.
Majci drhte ruke dok gleda tvoju sliku
i stotinu ti novih nadijeva imena.
«Kao da je nikad imala nijesam»
Kad bi barem mogla, kao nekad, provuć ruku
da opipa zebe li joj oko krsta
i pod glavom je l’ joj tvrdo.
Poslije rata
I?
Faiz Softić
Faiz Softic je rođen 1958.god. u Vrbama kod Bijelog Polja na sjeveru Crne Gore (Sandžak). Školovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu.
Piše za razne listove i časopise. Prevođen na francuski, mađarski, njemački i engleski jezik. Nagrađivan je značajnim književnim nagradama u regionu. Zastupljen u školskom programu BiH, Kosova i Sandžaka.
Godine 1995.,dolazi u Luksemburg gdje nastavlja sa književnim radom.
Glavni je i odgovorni urednik revije „Bihor“ koja izlazi u Luksemburgu na bosanskom i francuskom jeziku.
