Kad nas je “bacilo” u Arnhem, široj publici poznat po bici A Bridge Too Far, tek tad saznadoh da se tamošnji prvoligaš zove Vitesse, a da mu je – zbog brojnih skandala koji ga oduvijek prate – nadimak Hollywood aan de Rijn: Holivud na Rajni. “Rođen” je davne 1892. godine i drugi je najstariji fudbalski klub u niskozemskoj.

U vrijeme našeg dolaska, 1995. godine, Vitesse je bio osrednji prvoligaš.  Igrao je na malom stadionu u četvrti Geitenkamp, sličnom onom starom Željinom stadionu na Grbavici: šarmantno malo zdanje, kao iz daleke prošlosti. Još dok smo bili u azilskom, jednom sam “skucao” nešto love i klince odveo na tekmu protiv Feyenoorda. Roterdamci su tada imali sjajan tim, u kome su igrali povratnik iz Barcelone Koeman, pa Larson, Taument, Ed de Goey… Ne sjećam se više rezultata – biće da smo zijanili – ali znam da je već tada između mene i Žuto-Crnih zauvijek “kliknulo”.

 

Nekoliko godina kasnije Vitesse je od relativno malog, provincijskog, postao klub sa velikim ambicijama. Sve je “zamijesio” tadašnji predsjednik Karel Alberts, ovdašnji zlatar sa ogromnim ambicijama. Pod njegovom upravom  Vitesse dobija jakog sponzora i malo izvan grada gradi multifunkcionalni stadion za oko 25 000 ljudi. Takvo nešto do tada u Evropi nije viđeno: pomični krov, travnjak na izvlačenje, grijalice na tribinama, sjajna akustika…

(Tu smo kasnije imali čast gledati koncerte megazvijezda poput Tine Turner, Stinga, U2…)

Činilo se da je “sjenka” potresa i skandala daleka prošlost. Sve je ukazivalo na priču sa sretnim završetkom. Kržljavi dječarac je postao pravi Vitez!

Ali sve  se je opet brzo okrenulo. Ispostavilo se da je bogati sponzor, energopreduzeće NUON, zapravo div na staklenim nogama. Da nije u stanju pratiti ogromne ambicije zlatarevog zlata. Zbog nagomilanih dugova NUON insistira na odlasku Albertsa, da bi se uskoro i sam izvukao iz te “vruće kaše”. Vitesse ostaje sâm, i u golemim dugovima: šupalj brod na vrelome pijesku…

Odatle ga tada, uz puno muke i natezanja, zajedničkim snagama izvlači grupa lokalnih bogataša, Vrienden van Vitesse (Prijatelji Vitesea).

To je bilo 2000-te. Poslije toga se “na tekućoj traci” smjenjuju direktori koji Vitesse s promjenjivim uspjehom pokušavaju osoviti na vlastite noge. Tako je 2008. godine klub od propasti spasio bogati poduzetnik Maasbert Schouten.

Sve je to i dalje tek puko preživljavanje. Sve dok dvije godine kasnije na kormilo kluba ne dođe malo poznati Gruzijac Merab Jordania. On je, bogat i imućan, odlučan u namjeri da od napokon Vitessea napravi veliki klub.

Već tada u medijima kolaju priče da iza novog vlasnika stoji tadašnji vlasnik Čelzija, naftni milijarder Roman Abramovič. Zasada su to samo špekulacije, pa Klub, s “ubrizganom” svježom lovom, tih godina redovno završava pri vrhu holandske prve lige.

No, porijeklo Jordanijinog novca i dalje je obavijeno gustom maglom. Glasine se pojačavaju kad Čelzi sve češće u Arnhem na posudbu šalje buduće velike zvijezde: Nemanju Matića, Lewisa Bakera, Mason Mounta, Solenkija…

Možda pod uticajem tih glasina, Merab Jordanija osjeća vruće tlo pod nogama i  prodaje dionice ruskom milijarderu Aleksandru Čigirinskom. Ali se priča da konce “iza kulisa” vuče Abramovič.

Za to vrijeme, uprkos burama i olujama, Vitesse nastavlja da niže uspjehe. Klub redovno nastupa u Evropi. U Gelredom dolaze Liverpul, Roma, Totenhem, Anderleht…

Situacija se drastično mijenja ruskom invazijom na Ukrajinu. Pod pritiskom sankcija, tadašnji vlasnik – još jedna Abramovičeva “lutka od slame” –  odluči da Vitesse proda američkom bizmismenu Koli Periju (Coley Parry). I prije no što je postao vlasnik, Peri u Klub ulaže 14 miliona.

Napokon sve u redu, pomislili ste? Ali to je Vitese! Šok nastaje kad Komisija za izdavanje profilicenci fudbalskog saveza (KNVB)  – navodno zbog “mutnog” porijekla kapitala – Periju odbija odobriti preuzimanje Kluba.

Vitesse je opet na rubu provalije. U međuvremenu osiromašio i degradirao u drugu ligu, bez vlasnika i jakog sponzora, sa dvadesetak miliona eura “u minusu”… Opasnost da mu KNVB oduzme licencu sada je sasvim realna.

Toga su svjesni i navijači, pa i oni kreću u akciju: za kratko vrijeme u fond za spas kluba se slilo više od dva miliona eura. Donacije običnih ljudi kojima je odlazak na tekmu, sve uz pivo i friet (pomfri) jedini praznik… Sav trud uzalud. Doduše, javilo se je nekoliko potencijalnih kupaca, ali svi odustaju kad vide da je u pitanju vreća bez dna.

 

Na kraju, nakon još nekoliko “činova”, ovu dramu – ogromne dugove, kamen na vratu Vitessea – otkupljuje internacionalna grupa od pet (sportskih) “poslovnjaka”: Dane Murphy, Flint Reilly, Timo Braasch, Leon Mueller i Bryan Mornaghi. Nijedan od njih nije većinski vlasnik, pa im, prema sopstvenim pravilima, Komisija za izdavanje licenci KNVB-a ništa ne može. Ali gospoda iz fudbalskog saveza, u nedavnom saopštenju za javnost slute da se iza svega ipak krije lukavi Peri. I Vitesseu opet prijete “odlaskom u stečaj”.

Priča, dakle, još nije gotova.

 

Show must go on.

 

 

P.S. Mala primjedba. Potpisnik ovog teksta je naivno mislio da se u Holandiji ne kažnjava za slutnju, nego za činjenično dokazani prestup. A koliko on zna, niti za “mutno porijeklo” Perijevog novca, niti za njegov pretpostaljeni uticaj na nove vlasnike Komisija (još uvijek) nije ponudila konkretne dokaze. Možda za nju važe neka druga pravila?!

 

 Goran Sarić