Verigo
Vanjči, mome
Uviremo, poslije spavanja: šutnja i lahor. Zavjesa
Umornog podneva, spoj i leprš, vibracije oznojenih tijela,
U mûku, ostrašćenom! U zatvorenom krugu radija,
Lijenoj vrtnji nota, u sigurnom i vazda istom kretu
Kojim sklanjam ti sa čela pramen, u gestu kojim
Dohvataš cigaretu, čašu, opuštaš se, o, puštaš se
Prstima, jagodicama mojim, niz vene, niz pore.
U nutrinu, krv – krug neprestani! Ljubim te
Dok zavrćem potencionetar radio-aparata,
Opraštajući se, zauvijek, s majkom, ocem,
Šljivikom zavičajnim, mojom bivšom zemljom
Na šestoj strani svijeta. I ljubim te, ne želeći
Ništa da osjećam više. Ništa…ništa… ništa…
Goran Sarić, Ipak, ljubavne pjesme
