Iz Zemje Lala i Kanala
Prije tačno deset godina s holandskog jezika sam preveo izvrsnu knjigu holandskog istoričara i publiciste Gert (Geert) Maka “Putovanje bez Džona” (Buybook, Sarajevo 2016). Ovu putopisnu prozu književnik Miljenko Jergović je svojevremeno ocjenio jednom od najboljih knjiga o Americi koju je ikada čitao.
Makova knjiga je, u stvari, svojevrstan nastavak davne putopisne proze američkog pisca, nobelovca Džona Štajnbeka (John Steinbeck). Štajnbekova knjiga nosi naslov “Putovanje s Čarlijem” (Travel with Charley) i objavljena je 1962. godine. Nezadovoljan stanjem stvari u SAD Štajnbek je, iako načetog zdravlja, s psićem Čarlijem 1960. godine krenuo na put “manje poznatom Amerikom”. Želio je da upozna stvarno stanje stvari u njegovoj zemlji, raspoloženja i način života tzv. “običnog čovjeka”. Da bi to ostvario, pisac je išao manje poznatim krajevima, sporednim putevima, uglavnom izbjegavajući velika mjesta. Imao je razloga za zabrinutost. Mnogi događaji su govorili da je njegova zemlja u mnogo čemu krenula krivim putem.
Pola stoljeća kasnije, 2010. godine, Geert Mak kreće istim, Štajnbekovim “itinererom”. Namjera mu je bila slična piščevoj: kao veliki ljubitelj Amerike kao zemlje, krajeva, ljudi, htio je da “opipa puls” američke nacije početkom novog milenijuma. Kao i Štajnbek, Mak razgovara poglavito s običnim narodom: šoferima, ribarima, konobarima… I nakon svega uviđa, i on, da je Amerika opet “udarila” krivim putem. Makov je utisak da SAD pošto-poto nastoje održati apsolutnu hegemoniju u međunarodnim odnosima, nastalu još 1989. godine padom Berlinskog zida (Die Wende). Ona, zaključio je Mak, u novoj svjetskoj “podjeli karata” jednostavno nije u stanju da zadrži tu poziciju.
Zašto danas, pišući o američkom drskom upadu u Venecuelu – to je pravi povod za nastanak ovog teksta – pišem o Makovoj knjizi? Jednostavno zato što me je Trumpovo “drumsko” razbojništvo – zarobljavanje venecuelanskog predsjednika Nikolasa (Nicolás) Madura i uvođenje neke vrste protektorata nad tom zemljom – odmah podsjetilo na tu knjigu. Ovim činom ona opet postaje aktuelna. Jer, pišući o ulozi Amerike u svijetu početkom novog milenijuma, holandski istoričar zaključuje da bi Sjedinjenim Američkim Državama bilo dobro da se vrate na poziciju od prije Prvog svjetskog rata: da budu ne jedina, nego jedna od nekoliko velikih sila koje imaju odlučujući uticaj na zbivanja u svijetu. Policentrični, dakle, umjesto monocentričnog svijeta.
Mada na prvi pogled izgleda upravo suprotno, nije nemoguće da Trumpovo osvajanje venecuelanskih naftnih poja označava jedan od prvih koraka u pravcu policentrizacije svijeta. Nije li, recimo, čudna prilično mlaka reakcija Kine (koja ima dosta ulaganja u Venecueli), i pogotovo Rusije, do juče vjernog venecuelanskog saveznika? Nije li ta važna, naftom prebogata zemlja, ideološki kudikamo bliža Istoku nego Zapadu?
Nisu rijetki analitičari koji tvrde upravo to: da se u novom slučaju kršenja međunarodnog prava kriju tragovi nove podjele svijeta. Vrlo je moguće da je, suočenom s golemim otporima “novih igrača” apsolutnoj američkoj dominaciji (Kina, Indija) i samom “daddy” Trumpu postalo jasno da je kolač postao prevelik za njegova vazda napućena usta?! Da se veliki “plijen”, prisvojen krajem osamdesetih, ipak mora dijeliti s drugim velikim ekonomijama/silama?
Bilo kako bilo, u bliskoj nas budućnosti čekaju veliki izazovi. Čini se da bitka oko svjetskih izvora energije, u kojoj su Maduro i Venecuela tek jedni od prvih žrtava na velikoj šahovskoj ploči (Zbignjev Bžežinski), tek počinje. O toj velikoj bici holandski nezavisni analitičar svjetskih zbivanja Marin Frajland (Vriland) veli:
“Dok je svijet usredsređen na slike rata iz Ukrajine i Bliskog istoka, ispod radara bjesni mnogo veća bitka. Tihi rat za prirodne resurse i nove inteligencije koji će oblikovati 21. stoljeće.”
Koliko god da izgleda sirov i glup, to je odavno shvatio čak i Donald Trump. Pa, pošto je Kina već “poklopila” veliki dio Afrike, Rusija ionako prebogata prirodnim bogatstvima, nastoji od drugih zemalja otkinuti “njegov” dio “kolača”.
Zato, Grenlande, čuvaj se. Ti si, čini se, slijedeći na spisku ”kauboja”!
A Evropa, Holandija? Do juče zaljubljeni u Ameriku, EU-birokrati se nadaju da će se jogunasta “mlada” (Amerika), koja već dugo otvoreno očijuka s Putinom, predomisliti i vratiti u staro “ljubavno gnijezdo”. Zato, principijelni samo kad im odgovara, u “slučaju Maduro” pažljivo izbjegavaju upotrebu grubih, nepromišljenih riječi.
Jer šta ako nas Rusi stvarno napadnu, a Daddy se na nas naljuti?!
Goran Sarić
