Iz Zemlje Lala i Kanala
Oni koji redovno prate moja pisanija znaju da ja svako jutro, oko podne i predveče idem u šetnje “na jednoj nozi”. Te su mi šetnje važne kako zbog mentalne, tako i zbog fizičke kondicije. Možda zvuči čudno, ali dobre su mi i kao izvor inspiracije. Često se, naime, iz njih vratim s novom pjesmom, ili skicom za pjesmu.
Zašto je to tako? Naprosto: gledam. Osluškujem. Njušim. I to njuškanje skoro svaki put porodi nešto novo. Neku moju novu pounutrenu stvarnost.
Jedini stalni izuzeci kod te moje šetačke navade – bez obzira na vremenske prilike – su Sivestrovo (zadnji dan stare) i prvi dan Nove godine.
Zašto baš ta dva datuma? Eh…Da bih vam to objasnio, moram se vratiti u daleku prošlost.
Jednom sam, još kao dijete, sa školskim drugom u kinu gledao film strave i užasa. U jednom od munjevito kadriranih prizora nasilja sam se tako prepao i trznuo da mi se pola sale nasmijalo. Od tada mi ostade paničan strah od takve reakcije.
Taj strah se toliko uvukao u moju utrobu da se kasnije prenio na sve situacije slične prvotnoj: praskove, eksplozije, iznenadne jake zvukove… Tako sam se počeo panično plašiti i petardi. Prestao odlaziti na velike nogometne utakmice, do tada moj omiljeni “sport”.
Pitate me kako sam, s takvim strahom “u bagaži”, preživio dvije ratne godine provedene u Konjicu? Skoro svakodnevna granatiranja i puškaranja? Nemam pojma. Tamo sam živio ne razmišljajući previše: od časa do časa, iz sekunde u sekundu. I to me je, izgleda, spasilo.
A u kino nikad nisam prestao ići. Ljubav prema cinema paradiso je bila jača od straha od groznog grofa Drakule i od Hičkoka.
Nego, da se vratim glavnoj temi današnje kolumnice: zašto u ta dva dana u godini, na Silvestrovo i prvi januar, obavezno ostajem kod kuće, u četiri zida? Upravo zbog tih jebenih petardi!
Kad smo tek došli u Holandiji – kući je bjesnila četvrta godina rata – bez prava na rad, nešto malo love smo zarađivali ilegalno, raznoseći reklame i besplatne, ovdje kažu: huis-aan-huisbladen (novine).
Dobro se sjećam jedne zimske večeri. baš na Silvestrovo. Tada smo se supruga i ja, “s rađe”, na biciklima vraćali kući, kad nas je oboje odjednom zasupnila, iznenadila tišina. Bilo je to tek nekoliko sati pred ponoć. Kod nas bi se na taj dan, u to doba večeri, u normalnim okolnostima već svuda čuli veseli žamor, kuckanje čašama, pjesma. A ovdje ništa. Mûk. Tek nešto ukrasnih svjetala, ponegdje pred kućom osvijetljena jelka, poneka lampica – i to je to. Tišina. Doduše, u daljini se čula “pirotehnika”. (Prolazili smo kroz jedan miran kvart.)
Tek kasnije smo saznali u čemu je stvar: u Holandiji je katolički Božić (za pravoslavni ovdje većina ljudi ni ne zna) rezervisan za porodična okupljanja. Tada puno ljudi dobije nekoliko slobodnih dana, a neki i cijelu sedmicu. A pošto ovdje, kao i na cijelom Zapadu, porodične veze uglavnom nisu baš jake, to je idealna prilika da se oko trpeze okupi cijela familija (roditelji, djeca i unuci). Slavi se veselo, bude čak i muzike, dosta klope i, za naše prilike, nešto malo pića.
(Holanđani su u cijeloj Evropi poznati kao trezenjaci. Ovdje je “sumnjiv” svaki onaj ko prije kasnog popodneva popije ma i čašicu pića. Ne jednom sam doživio: u našem domu, po običaju starog kraja, “dnevnoga” gosta uvijek ponudim rakijicom. Ovaj, ako je Holandez, skoro uvijek prvo pogleda na sat, pa tek onda, ako je doba dana “povoljno”, veli: “Ah, već je pola pet. Onda može!”)
A doček Nove godine? On se kod velikog broja mladih svodi na “rokanje”. Pirotehniku.
(Za razliku od Božića, stariji ovdje Novu slave ugavnom sami ili u manjim društvima. Često igraju igrice i mirno čekaju ponoć da se međusobno iščestitaju, izljube, izgrle. A onda idu na spavanje.)
Mladi – to jest, oni mladi koji ne idu na lude zabave po klubovima ili na otvorenom – već puno prije Silvestrova nakupuju gomilu petardi svih boja, oblika i ”kalibara”, sve da bi uazak u Novu najavili što glasnije. Za vatromet se ovdje troše enormne, sumanuto visoke sume novca. Onda se, na Silvestrovo, lokalni šiljokurani nacale na ulicu ili neko zabačeno mjesto u kvartu i grme da se od smrdljivog barutovog dima ništa ne vidi! Taj dio ulice ili kvarta kasnije izgleda kao čudno bojno polje: čađav, prljav, kao da je sav posut ostacima mrtvih, izgorjelih ptica.
Ima i gore, gromoglasnije. Jednom smo doček slavili na sjeveru, u Frieslandu, u blizini malog mjesta imenom Dokkum. Tamo sam gledao grupu dječaka kako na jednoj livadi pale karbituše, prave male bombe od karbita. Radi se zapravo o gađanju karbitom. To je ovdje, naročito po selima, novogodišnja tradicija u kojo se kalcijev karbit u metalnoj kanti za mlijeko pomiješa s vodom. Tako nastaje zapaljivi gas acetilen, koji u jednom trenutku eksplodira i lansira nekakvu “vatrenu” kuglu. Pa čija kugla dalje odleti… Nećete vjerovati, ali ta je “svečanost” uvrštena na popis holandske nematerijalne kulturne baštine. Nema veze što od nje svake godine strada barem nekoliko ljudi!
I onda me pitate zašto, sa mojom fobijom od praskova i eksplozija, na Silvestrovo ne izlazim na ulicu. To je isto kao kad biste miša pitali zašto se plaši zvečarke!
Nego vi meni dajte, recimo, Rijeku. Tamo se čak i za djecu organizuje svečani doček Nove. I to tačno u podne. Djeca se vesele, igraju, pjevaju… Nasred gradskog trga za njih i za odrasle ljudi u bijelim keceljama peku kolače, u ogromnim kotlovima krčka fiš-paprikaš. Da dno kotla poližeš! Malvazija teče potocima. A kad čovjek popije dvije-tri čaše tog bogovskog vina – kakve petarde, koje karbituše? Ni zvečarke se ne bi(h) uplašio!
Goran Sarić
