Ljetopis 2025

 

 

Avion se s visine kroz oblake probija dolje, ka zemljici. Još maločas smo plovili iznad njih, a sad su pod nama kockice (kuće), obradiva polja, šume i goleti. Tu je i more! Najbliže nam stoje – u susret kao da kreću – strme goleti. Nikad ih nisam volio, mada, priznajem, imaju nešto od surove ljepote. Tačno se vidi granica na kojoj se bujno zelenilo pretvara u nisko raslinje.

Na Ćilipima nas dočekuje rođak. On je mladoženjin otac. Visok i jak, kad me zagrli uplašim se da će mi “kvrcnuti” poneka košćura. Na licu mu čista radost što smo tu. Dobar je to čovjek, iskreno nas voli i poštuje.

Sjedamo u auto i pičimo k brdu. Ćaskajući, pogledom neprestano prelazim po plavom. To je moja boja. A od svih njenih nijansi, najdraža mi je moreplavna.

(Drago sjećanje na baku Ristu: ona je za nešto drugačiju nijansu  uvijek govorila: neboplavna.)

Mora u jednom trenu nestaje. Brzo i lako prelazimo granicu s Bosnom i Hercegovinom. Nema gužve. Ljeto na izdisaju, većina turista se već vratila kućama. Prošao još jedan odmor. Osim bogatuna kojima je život neprestani odmor (od odmaranja), na moru su opet ostali samo oni kojima je tu dom. Sad opet gluhe i prazne zvrje mnoge kuće pored mora.

 

U prostranom apartmanu na malom uzvišenju blizu centra brzo odlažemo prtljagu i nastavljamo do rođakovog stana. On živi na četvrtom spratu, nema lifta, pa mi do vrha valja dobro zapeti. Srećom, stepenice su baš onakve kakve trebam – ni preniske, ni previsoke – pa ih lako savladam.

“Kako se tebi svaki dan ovuda po nekoliko puta pentrati,” pitam rođaka, koji zbog problema s kičmom takođe teško hoda.

“Ah, kako?! Idem, pa malo stanem da se odmorim. Padnem, pa ustanem,” smije se on samome sebi. Vedar. Vječiti optimista.

 

***

 

Slijedeće jutro nas budi kukurikanje. Pijevac. Otkad ga nisam čuo! Opet pomislim na djetinjstvo, djeda i baku na selu, raspuste koji kao da nikad nisu imali kraja.

Kafu pijemo tu, na terasi iznad ulice. Poneki prolaznik nam nazove dobrojutro.

Gusto zbijeno naselje. Kuće kao nove, friško ožbukane. S druge strane gledam ravno u tuđu avliju, s domaćinskom kapijom, velikim ognjištem – dalo bi se tu i jagnje “okrenuti”! – masivnim stolom… Popločana je lijepim, kao dalmatinskim kamenom. Tu bi se dalo slatko stolovati, rujno vino piti! No, iznutra čujemo buku, galamu, svađu. Domalo neka žena, uz tresak kapije, izleti van, bijesna kao furija.

Eh, kad bi ljudi mogli cijeniti ono što imaju…

 

***

 

Docnije idemo u nadaleko poznati trebinjski restoran “Platani” na glavnom gradskom trgu. Tamo sam još iz Arnhema dogovorio “randes” sa starim drugom iz Arnhema. On je rođeni Trebinjac. Socijalista. Antifašista. Izo se prije nekoliko godina iz Holandije vratio u rodni grad. Žena mu davno umrla, poslije njene smrti je gore, na sjeveru, živio sam. Zaradio penziju i u jednom momentu shvatio da je vrijeme da se vrati u zavičaj.

“Znaš, jedno jutro uđoh tamo u supermarket, kupim neke sitnice i stanem u red na kasi. Došla na red  žena mojih godina i počela nadugo i naširoko raspredati s kasirkom, nimalo se ne obazirući na nas koji čekamo. Gledam je i razmišljam: Moj Izo, je li ovo tvoja budućnost? Da ti odlazak u dućan bude prilika za socijalni kontakt? Da tako stariš i čekaš smrt? Istog dana sam odlučio da se vratim u Trebinje. I nisam se pokajao.”

Rokolj je “prevalio” osamdesetu, ali je još bistar, vitalan, pričljiv. Ne ispaljuje rafale rečenica, nego uvijek prvo razmišlja šta će kazati. Uvjeren u bratstvo među ljudima, zakleti idealist za koga parola o bratstvu i jedinstvu nije tek još jedna floskula iz davne prošlosti. Prije “našeg” rata bio je, između ostalih funkcija i zaduženja, koordinator svih radnih akcija na prostoru Jugoslavije. Posebno rado se sjeća druženja s narodnim herojem Vladom Šegrtom. Kao njegov “mali iz kužine” nekoliko puta se, na zatvorenim sastancima, sretao i sa Josipom Brozom.

O svemu rado govori, ali se vidi da mu teško padaju ratovi devedesetih. Osjetim da nije prežalio staro Trebinje.

U jednom momentu mahne nekom prolazniku iza mojih leđa.

“Ej, Rade, stani! Dođi da te upoznam s jednim drugom.”

Okrenem se i ustanem. Iza leđa mi stoji prilično visok, sijed čovjek  tužnih očiju.

Rade Aleksić. Otac mučki ubijenog, na ulici nasmrt pretučenog heroja građanske hrabrosti, pokojnog Srđana Aleksića. Radetov sin doslovno zgažen čizmama samo zato što je htio da zaštiti svog komšiju Alena Glavovića. Izo zgrabi foto-aparat i uslika nas.

 

 

 

 

Goran Sarić