(Elvedin Nezirović : “Ono o čemu se ne može govoriti”, Beograd, Laguna 2021)

 

 

 

Jedan veliki pjesnik, pjevajući o sretnoj, skoro savršeno uređenoj Švajcarskoj, na kraju neočekivano poentirao stihom (parafraziram): “Švajcarska je sretna zemlja. / Ali šta su sretne zemlje dale čovječanstvu?”

To mi se stalno vrti po glavi dok, ponukan novom prozom uglednog prozaiste Elvedina Nezirovića (Mostar, 1976), razmišljam o svojevrsnom preporodu hercegovačke književnosti u zadnjih desetak godina. Uz Nezirovića su tu još Almin Kaplan, Senka Marić, Igor Borozan… Sve sami majstori pera, pisci etablirani na cijelom nam zajedničkom jezičkom području! Zaista se ne sjećam kad je književnost te relativno male regije u jednom te istom vremenskom periodu imala toliko značajnih pisaca.

Zašto mi je baš ovim povodom naum pao gore navedeni stih? Naprosto zato što je duboko istinit! Jer, uz časne izuzetke, miran, komforan, gotovo do savršenstva sređen život ni na kolektivnom, a kamoli na ličnom planu ne rađa najčešće veliku književnost. Da li bi Dostojevski u “Idiotu” napisao tako maestralne stranice da nije imao padavicu?!

Da se gorko našalim: Hercegovina nema “padavicu”. Ali da u (skoro) u svakom smislu sve dublje tone i propada, o tome teško da može biti spora.

Nije onda nikakvo čudo što je i u najnovijoj Nezirevićevoj prozi, autobiografskom romanu pod naslovom “Ono o čemu se ne može govoriti”,  zapravo riječ o velikim traumama. I to kako na ličnom, tako i na kolektivnom planu.

Ovo djelo, za koje je autor dobio nagradu “Predrag Matvejević”, u principu je samo nastavak piščevog literarnog “razračuna” sa sopstvenom i kolektivnom prošlošću. Kad velim “kolektivnom”, imam posebno na umu Mostar i njegovu okolinu, kraj u kome je pisac rođen i u kome je odrastao. A da je u pitanju nastavak, svjedoči i podnaslov djela: “BOJA ZEMLJE, novo poglavlje.”

Kao što se s obzirom na složenost teme moglo očekivati, i ova Nezirovićeva proza je izrazito slojevita, s tim što su svi ti vremenski i značenjski slojevi obilježeni traumama. Kao i u svakoj dobroj prozi, oni sui  međusobno usko povezani, ali ih možemo sasvim lako razaznati: odnos glavnog lika (pisca?) s majkom (porodična trauma), njegov odnos s  očuhom Mitom u ratnim okolnostima (ratna trauma), i život u sadašnjem, i spolja i iznutra rastočenome Mostaru (poslijeratna trauma).

Prosto je nevjerovatno kako pisac, pišući tečno i lako da ga i posljednji facebook-“nobelovac” može pratiti, na samo dvjestotinjak stranica uspjeva da fino i detaljno obradi toliko bolnih tačaka i složenih odnosa na ličnom, porodičnom, ali i na kolektivnom planu.

Da samo ukratko naznačimo: odnos s majkom obilježen je, prije svega, sjećanjem na oca, koji je poginuo u automobilskoj nesreći kad je dječak (beba). imao samo sedam mjeseci. Ali ga isto tako određuje i majčina ljutnja nakon što je izašla knjiga koju pisac pominje u podnaslovu.

Drugi sloj govori o odnosu glavnog junaka sa očuhom Mitom, koji mu u ratnom haosu prepušta mjesto u autobusu za deportaciju na istočnu stranu Grada. Tako Mito zapravo dječaku spašava život i sam završava u logoru, te umire neposredno nakon izlaska iz njega. Međutim, majčina porodica Mitu ne prihvata ni nakon što je spasio dječaka, pa čak ni nakon njegove prerane smrti. Ta činjenica dodatno opterećuje dječakovu (piščevu?) ionako bremenitu savjest, trajno obilježenu stalnim preispitivanjem odnosa s majkom.

Na sve to se nadovezuje posljeratna trauma, kad nekadašnji dječak, već zreo čovjek, javno obznani da u ratu nije bilo nevinih i kad, vođen imperativom savjesti, osudi zločine Armije BiH u selu Grabovica, te ode tamo da se pokloni sjenima nevinih žrtava. Tim činima časti je glavni junak na sebe navukao bijes sugrađana vlastite nacionalnosti i dobija ozbiljne prijetnje (anonimne) mase, svih onih koji misle da su grijeh i krivica uvijek “na drugoj strani”. To su, barem po mom sudu, najbolje i najangažovanije stranice ovog izvanrednog djela.

Sva ta turbulentna zbivanja mu donose “…osjećanje da više nigdje nisam kod kuće, izuzev možda samo onda kada sam s onima kojima sam važan.” Tu ništa ne pomažđ ni povratak na Aveniju, u stari stan: sad ima stari krov nad glavom, ali i dalje ostaje čovjek bez doma, što ga na neki način povezuje s Hemonovim čovjekom bez prošlosti.

A o rastakanju voljenog grada – i dalje je o angažovanoj prozi riječ – narrator veli ovo: “…kao što je istočni dio grada, za Praljkove izvođače urbanističkih radova, bio samo struktura od kamena i betona lisena bilo kakvog simboličnog sadržaja, on nije mnogo više od toga ni za razne mariće, špage, jelovce, mušiće i druge lokalne bošnjačke  nacionalne dušebrižnike, jer jedino u ovakvom Mostaru, koji je razrušen, podijeljen i zarobljen u svojoj ratnoj prošlosti, oni mogu biti to što jesu.

Njima je ovakav Mostar lijep jer odražava sliku njihove moći.”

Kad govorim o ostalim aspektima romana “Ono o čemu se ne može govoriti”, moram svakako napomenuti jezičku karakterizaciju likova. U njoj, naime, do punog izražaja dolazi Nezirovićev istančani osjećaj za jezik Mostara i tog dijela Hercegovine. Upravo taj element njegove proze doprinosi tome da često u samo jednoj riječi ili kratkoj rečenici teksta stvorite jasnu i oštru sliku o nekom njegovom liku. Kad, na primer, neki grubijan u uniformi veli kare, umjesto kaže, o njemu je gotovo sve kazano: milje, porijeklo, manjkavo obrazovanje, pa i način razmišljanja…

Druga osobina koju bih spomenuo je nadahnut, na mnogim mjestima lirski način opisivanja. U njemu se vide ruka, i oko pjesnika. Evo, na primjer, kratkog poglavlja “Miris peraćeg sapuna”:

“Dani su svijetli i topli, pa se deda svake večeri umiva na avlijskoj česmi. Ta slika urasta u moj mozak: iz zavnutih pantalona niču njegova čvrsta koljena, njegovi glatki, bijeli listovi i bosa, neobično mala stopala, kojima se nepokolebljivo opire o beton.

Pažljivo upijam pokrete njegovog tijela dok rukama trlja nos, čelo i oči.Potom oblači čiste haljine (istakao GS), sjeda na sećiju i gleda u daljinu. U njegovoj pojavi ima nečeg od čega se kuća smiri, nečeg što nas svede na ono što zaista jesmo.

I onda još dugo, u tišini, gledamo kako večer pada na polja djeteline podno sela i udišemo miris peraćeg sapuna s dedine kože.”

Takvih mjesta ima podosta u ovoj maestralnoj prozi, i oni cine svojevrsnu ravnotežu onim teškim, mračnim dijelovima romana koji govore o konfliktima i traumama. Upravo u tome, u toj ravnoteži, je jedna od najvećih vrijednosti ovoga djela.

Za kraj, uz svesrdnu preporuku za čitanje (i) ovog Nezirovićevog djela, navešću kraj zapisa o neni. Neka ipak pobijedi svjetlo:

“Vamo se okreni, kaže mi i ja se okrenem u položaj koji zahtijeva od mene. Malo ti se to smirilo kakvo je bilo. Gledam u njenu golu glavu, s koje je nagla kretnja pomjerila rubove jašmaka (istakao GS). Kosa joj je bijela, rijetka i slijepljena za tjeme; graške znoja na razdjeljku koji ga dijeli na dva jednaka dijela sunce pretvara u tekuće bisere.

Njen miris, miris je mlijeka, sijena i znoja.”