Iz Zemlje lala i kanala
Kad smo u januaru devedeset i pete došli u Holandiju, bila je to sasvim druga zemlja. Jeste da smo i tada na stalni boravak i krov nad glavom morali čekati skoro dvije godine, ali su nas svi, baš svi, ovdje ljubazno dočekali: od ljudi iz imigracione službe, preko službenog osoblja i volontera u azilantskim centrima (AZC), pa do običnih ljudi u trgovini, kafiću ili na ulici. Svi su se silno trudili da nam izađu u susret. Rat u Bosni i Hercegovini je još trajao – tek u julu se desio genocid u Srebrenici – i ljudi su imali puno razumijevanju za sve nevolje kroz koje smo morali proći da na koncu dođemo u Zemlju lala i kanala.
U AZC-u smo nas petoro imali jedan malo širi krevet, jedan krevet na sprat, krevetac za bebu i naše kupatilo – poslije svih potúcanja prava blagodet! Osim toga, pružena nam je šansa da odmah po dolasku počnemo učiti holandski jeziki, što smo, naravno, objeručke prihvatili. To je bila odlična priprema za život koji nas je čekao ako jednom, bude li sreće, dobijemo željeni A-status: pravo stalnog boravka i rada u Holandiji. Koliko god da ostanemo ovdje, računali smo, jezik ove male, lijepo uređene zemlje nam može biti koristi. Nismo namjeravali da samo sjedimo u sobi ili kantini i jedni drugima pričamo tužne priče iz zavičaja.
Trebalo je krenuti dalje, u život, sa tri dragocjena mala srca “ u prtljagu”.
Od tog dalekog doba je kao u trenu, evo, prošlo više od trideset ljeta. Sad se možemo osvrnuti i slobodno kazati da smo uglavnom uspjeli u našim ondašnjim nakanama. Ona “tri mala srca”, naš “kofer” iz ’95 su odavno odrasli, zreli ljudi. Dvojica već imaju svoje porodice i potomke, a i ondašnja beba, najmlađi, je na dobrom putu da to ostvari. Sva trojica su samostalni: žive od svog rada, tako da ne ovise ni od koga.
A njihovi mama i tata – u međuvremenu časni djed i baka – se polako spremaju za penziju. Tada će možda malo češće moći ići rodbini i prijateljima u zavičaj.
A, kakve su sada prilike ovdje, u nekad gostoljubivoj, socijalno jakoj Holandiji – možda i puno češće…
Jer, što se tiče nas, “novih Holanđana” i onih koji kao tražioci azila dolaze u Holandiju, situacija se korjenito promijenila. Na izbjeglice danas tek rijetki gledaju blagonaklono. Većina na njih u boljem slučaju, gleda sa oprezom, a u lošijem – s otvorenom antipatijom. Ksenofobija je u stalnom porastu. To potvrđuju sva ispitivanja javnog mnenja posljednjih godina, kao i rezultati izbora na svim nivoima. Desne, populističke partije stalno jačaju, a ljevica je neprestano u defanzivi. Mnogi tvrde da ovdje zapravo više i nema prave ljevice, osim možda socijalističke partije (SP). No, stalno gubeći na izborima, ova partija se nakon odlaska legendarnog vođe Jana Marijnissena svela na, doduše vrijedan, ali veoma mali aktivistički “klub”.
S druge se strane nastavlja trend rasta populističkih parija, posebno onih sa oštrom antiimigracijskom politikom, poput ovdje već dugo popularnog desničara Geert Wildersa. A taj bi, poput velikog prekookeanskog uzora, na granicama ove male, strancima nekad vrlo blagonaklone zemlje, najradije podigao visoki zid. Pa sve viče i urliče “minder Marokanen” (manje Marokanaca). S time što se ovo “Marokanaca” odnosi na sve zemlje izvan zapadnjačkog “civilizacijskog kruga”.
Razumije se onda da se situacija za izbjeglice stalno pogoršava. Tako, za prijeko potrebno (i obavezno!) učenje holandskog jezika tražioci azila lovu danas moraju vaditi iz svog džepa. Kako? To te niko ne pita. Na A-status i krov nad glavom mnogi čekaju godinama
(Što, zapravo, nije ni čudo: uslijed vrtoglavog rasta cijena kuća i stanova kupovina nekretnina je i za mnoge zaposlene “prave” Holanđane “misaona imenica”. Ako su zaposleni, ali bez partnera, o tome mogu samo sanjati. Situacija je tek nešto bolja ako oboje rade, pa mogu podići “masnu” hipoteku.)
A posao? Iako mnogoljudna, Holandija naprosto vapi za svježom radnom snagom – puno je “sijedonja”, a relativno malo mladih ljudi. Rijetko ko ovdje zadnjih godina dobija stalni posao. “U modi” su privremeni ugovori, najduže na godinu dana, pa čak i na nekoliko mjeseci. Izuzetak je viši sloj uposlenika, od kojekakvih menadžera pa naviše. Mada često prodavaju “gebakken lucht” ( u slobodnom prevodu: zrak u konzervi), oni su i dalje na cijeni, posebno kod direktora i upravitelja. Ruka ruku mije…
Dobar dio svega pobrojanog je zapravo tamno “naslijeđe” (pre)duge vladavina sadašnjeg šefa NATO-a Mark Ruttea. Njegovo “vladanje” Holandijom ostavilo je grdne posljedice za ogroman broj ovdašnjih ljudi, o izbjeglicama da i ne govorimo. Ovaj vješti brbljavac i demagog je silno doprinio velikom raslojavanju holandskog društva. On je, poput Superhika u slavnom antikapitalističkom stripu “Alan Ford”, skoro-pa-doslovno uzimao siromašni(ji)m žiteljima e da bi se još više obogatili oni već imućni!
Kako nekad, tako i sad. Kao šef NATO-a, “Teflon Rutte” (i) u novoj ulozi narod plaši navodnom “crvenom” opasnošću. Kako sam već rekao u nedavnoj kolumni, Rutte nam svima preporučuje da čistimo podrume i skloništa, kupujemo šibice i gaznjače! Mada, svakome ko ima IQ veći od amebe je jasno da se radi o izmišljenoj opasnosti. On to, jasno je k’o dan, čini po nalogu aktuelnog “mirotvorca” i “nobelovca” iz Bijele kuće: utaljuje Evropljanima oružje Made in USA, jača sopstvenu vojnu industriju a sve da bi po svijetu “širio demokratiju”. Bombama.
Superhik je bio bolji. On barem nije ratovao.
Ukratko: inflacija raste, narod sve teže živi, socijalna pomoć potrebitima u stalnom opadanju, prosvjeta i zdravstvo skoro u raspadu… samo vojna industrija cvjeta. U svemu tome su, možda ne najveće, ali sigurno jedne od najvećih žrtava upravo stranci, izbjeglice. Ljudi koji su upravo zbog zločinjenja mahnitih vođa morali pobjeći sa svojih ognjišta. Zato njima, a posebno djeci, posvećujem ovu pjesmu, nastalu u ono teško doba kad još nisam znao hoću li sa porodicom moći ostati u zemlji koja je nekoć bila otvorena za sve – najvećim dijelom ni krive ni dužne – nevoljnike svijeta.
Kavez u Gazi
Dok nismo dobili kuću,
u azilskoj smo sobici
nas petoro,
za radost djeci,
držali male životinje:
ribicu, kornjaču, zeku –
čak, u vječitom točku,
i ovećeg zamorca!
Pa kasnije,
u novome domu,
kanarinca.
Prijatelj,
već odavno počivši,
napravio mu veliki
drveni kavez.
Divno je pjevao,
taj naš žutalj.
No jednoga dana
došli moleri
i pticu smo
nakratko preselili
na sprat.
Nikada više,
od tog zlatnog glasa,
ni mukaet.
Hoće li, pitam se,
i sirota djeca Gaze,
iz svog kaveza
surovo istjerana,
tako, zauvijek
zaćutati?
Goran Sarić
