Za Iliju Kegelja
Sa ruba kauča,
kroz odškrinuta vrata
druge sobe
vidim tek dio poznatog pejsaža:
ravni krov garaže,
na njemu, umišljam,
veliki pas,
basamaci, bašta,
pola žute kuće.
i prozor moje, nekad,
momačke sobe.
Na sjeveru mrkli mrak.
Svjetluca ekran,
nasrću nijeme, zbrkane slike.
Ništa u Ništa uranja,
k’o svaki bogovetni dan.
A kad, daleko iza ponoći,
u krevet lijeno plopnem,
škrtoj paleti riječi
– basamaci, bašta, pas … –
dodajem nove, svježe boje:
drugu pôlu bašte,
susjedov zidić,
terasicu na kojoj ljeti
srčem prvu kafu,
guckam potonji konjak!
U san uvijek unosim
skriveni stid
još od onog trena
kad mi je Slikar,
tvorac Roditeljske kuće
darivao prevažni taj pejsaž:
nisam je prepoznao!
I zato poslije,
kad god se sretnemo,
kratko opsujem,
gvirnem u nebo,
pa tek mu onda,
posramljen,
uronim u čvrst,
muški zagrljaj.
Goran Sarić