Bijasmo tek punoljetni,
brčići meka paučina.
Mislili da smo odrasli,
da živimo u najboljem
od svih svjetova.
A onda nas,
usred ljeta,
pozvaše
na vojnu vježbu:
skakanje i veranje
po kršu hercegovačkom.
Danju bi puhalo, baš,
studen vjetar Nevesinjem piri,
a noći bistre, čarobne:
grozdovi zvijezda tu,
iznad naših petokraka!
(GS na prvoj slici prvi slijeva, a na drugoj čuči u sredini, s puškom u ruci.)
Trećeg nam dana
podijelili šinjele.
K’o biva –
da nas štite od vjetra,
zubatog sunca,
i da nam se pletu
oko nogu,
dok gordi,
s pjesmom, marširamo.
Po šumama i gorama
ove zemlje ponosne…
Sasvim pri kraju,
na zadnjem bojevom gađanju,
od dvanaest hitaca,
ova vojničina,
dobri vojnik S
(za koga jedva nađoše
dovoljno malu uniformu),
ub’o čak triput u metu!
I na raportu se,
sav svoj, isprsio:
“Služim narodu!”
“Služiš ti k… mom, vojniče S!”
ljutito će kapetan,
i odšepesa dalje,
niz padinu,
ravno u moju pjesmu.
.
Goran Sarić
