Sarajevski safari, kojeg sad neki iznose na svjetlo dana, nije jedini. Takav safari bio je i na Kosovu, o njemu je snimljen važan dokumentarac; snajperisti su imali i “pet minuta krvave slave” na kijevskom “Majdanu”, neki kažu čak i tokom “Okupacije Wall Streeta”…
Iskoristimo ovu veliku priliku: umjesto da zovemo pse, pozovimo na mir.
Kina, civilizacija koja sa pisanom istorijom postoji već šest milenijuma, je u stanju stvoriti misao koja se ovako može prevesti: “Istina će kad-tad izaći na površinu, čak i u obliku leša.” Kina, kako je istakao njen predsjednik Xi Jinping, “ima vremena”. Mi, koji vrijeme mjerimo na zapadni način, ga nemamo toliko. Nikad nemamo vremena da zastanemo, razmislimo gdje smo, kamo idemo – uvijek žurimo. Uvijek imamo neke rokove, i to je već veliki stres. U žurbi gledamo, ali ne možemo vidjeti. U žurbi ne prepoznajemo svijet, on nam bježi pod nogama. Virtualno podrhtavanje pod nogama, neizvjesnost i strah. Sat otkucava. Nažalost, neko nam tajno broji dane. Za takve licemjere nema kazne u ovoj zemlji, Bog ima svoj plan za njih, u svom svijetu.
Zato su se sad vratile informacije o aveniji snajpera u Sarajevu, tom balkanskom safariju, i živim ljudima, djeci, djevojkama koje su bile predodređene da budu isprošene, ali su postale meta nekih safari-zvjeri.
Zar nije prekasno?! Koga će danas u Evropi stići pravda i kazna za ono što je urađeno u Sarajevu prije 30 godina? Ne znam. Snimljeni su filmovi, napisane knjige, napravljeni dokumentarci, neki su i nagrađeni, sve o tome da je neko organizovao safari da bi udovoljio gadovima sa snajperima da pucaju i ubijaju civile u Sarajevu, gradu koji je Valter (alias Tito) branio od nacista. Čini se, i ima sve više dokaza, da misija iskorjenjivanja nacizma u Evropi nije uspješno završena. “Cvjetaju” nacistički mozgovi, pa čak imaju para da plate ubijanje djece.
Sarajevski safari nije jedini. Sada će Italija istražiti ko ga je organizovao u Milanu ili Trstu. Neka istraži. Istraživali su i u Belgiji kako su njihovi mirovnjaci odjednom počeli da obolijevaju od raka kada su se vratili sa Kosova. Kako? A šta je sa civilnim stanovništvom na Kosovu? Sjećam se intervjua koji sam imao sa jednim Nijemcem, koji je na Kosovu de facto bio u ulozi Poncija Pilata. Kada sam ga pitao zašto tamo nisu vratili protjerane Rome, Aškalije i Egipćane koji su privremeno otišli u Makedoniju, rekao mi je da nije bezbjedno da se oni vrate svojim kućama. Zašto? Tamo je suviše zagađeno. Ali i zato što to ne dopuštaju kosovski Albanci. Nikada nije do kraja razjašnjen dosije o prekomjernoj kontaminaciji osiromašenim uranijumom na ovom području, o nuklearnom otpadu koji je ostavio NATO. Sve se zna, ali i ne zna. Mrtvi se zbrajaju, ali u koju kolonu ih stavljamo?
Ne znam jeste li čuli za “Kosovo Safari”. Postoji izuzetno dobar dokumentarni film, čiju sam svjetsku promociju vidio u SAD. Došao je i Martin Scorsese i rekao da je dokumentarni film osnova kinematografije. Bez dokumenta nema ni filma. To je rekao. Film na koji vam želim skrenuti pažnju se zove “Brooklyn Connection” (2005). U njemu se kao glumac pojavljuje Richard Holbrooke, poznat i kao ” diplomata buldožer “. I on je bio u Skoplju da ruši, i to je uradio uspješno.
Centralni lik filma je izvjesni Florian Krasnići, porijeklom sa Kosova, koji se obogatio uklanjanjem azbesta sa krovova New Yorka. Prema dokumentarcu holandske rediteljice Klaartje Quirijns (scenario: Stacey Sullivan), Krasnići je prikupio oko 30 miliona dolara kako bi pomogao Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK) u borbi za oslobođenje. Florian ulazi u prodavnicu oružja u Brooklynu i traži od prodavačа najmodernije snajperske puške. Prodavač ga sa osmijehom pita: “Za šta će ti te moćne puške?”
„Idemo na safari da ubijamo slonove“, odgovori mu kosovski Amerikanac.
„Afrika, gdje?“ prodavač pita.
„Ne, na Balkanu, na Kosovu“, odgovori ovaj
„Zar tamo ima slonova?“ upita prodavač. Ali novac je bio važniji.
Kako će puška stići na Kosovo, veliko je pitanje. Scenarij kaže – legalno. Je li to moguće? Znamo da nije sve bilo legalno, ali znamo i da su avioni sa znakom Crvenog križa sa oružjem slijetali u Tiranu, možda u Skoplje, u Prištinu. Snajperske puške Black Arrow. Puške za novi safari. 2001. godine su korištene protiv Makedonije, a Makedonija je bila pod ratnim embargom. Snajperi su korišteni i kad su bile demonstracije na Majdanu u Kijevu. Kažu da su snajperisti pucali i tokom protesta „Okupirajmo Wall Street“, ali to nisam siguran.
Ko zna koliko je nevinih glava pogođeno snajperskim mecima? Ko zna koliko još “entuzijasta” za “safari na ljude” stoji u redu, čekajući “zeleno svjetlo” za još jednu avanturu, da pucaju, da zadovolje žudnju za ubistvom. Zvjeri odmetnute civilizacije.
Ovi fragmenti, koji me katkad proganjaju, kao i slika žene koje su protestovale ispred Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, s kojima sam imao priliku razgovarati, dok su sudili Karadžiću, Mladiću i mnogim drugim ratnim zločincima, podsjećaju me na temu mira. Sada, kada se nazire mir u Ukrajini, kada postoji mogućnost da se zaustavi vojna akcija i da se počne obnavljati uništeno, neki i dalje žele rat. Oni koji su ostali u sumraku nove civilizacije žele da ratuju protiv Rusije, koristeći tuđe topovsko meso, prema kojem nemaju ni savjesti ni osjećaja, već samo nejasnu strategiju, vođenu Instinktom za rat. Da, čak i evropski “zeleni” pozivaju na rat! Ima li logike pozivati na strogo poštivanje Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, a istovremeno pozivati na rat? Znamo da su ratovi jedan od najvećih zagađivača. Dakle, ovdje nema zdrave logike, nema zdrave politike, već samo strast za osvetom. A to nije dobro i zato je, kako su istakli megafoni briselskih medija, Evropa ostavljena u mraku. U tunelu nebitnosti i od nje zavisi kako će se izvući iz tog identitetskog čvora.
Makedonija se, sviđalo se to nekome ili ne, geografski nalazi u tom tunelu. Ali, jasnim afirmisanjem našeg suvereniteta se možemo naći u mnogo povoljnijem položaju nego da budemo svjetski otirač na kojem će svi brisati cipele. Navike je teško promijeniti, ali je došlo vrijeme da nas vide u drugačijem svjetlu. Neki bi rekli – hajde da se usudimo, i kao nacija i kao država. I da, ne želimo mirisati barut! Ne želimo novu ulicu snajpera!
Hristo Ivanovski
(sa makedonskog preveo: autor ; uredio i korigovao: Goran Sarić)
