Dok nisam plastiku,
k’o cuku,
vodio u šetnju,
u mojoj ulici,
osim njenog čuvara – Sréće,
nikog nisam znao.
Sad sve ih skoro znam.
I usamljenu autisticu
na ćošku, lijevo,
sa vječno munjenim
smješkom na blijedome licu.
(Jednom me je pitala
da li, i ja, mnijem
da je ona lopov.
“Ma kakvi”, rekoh,
vidjevši joj suze u očima.)
I prvog komšiju,
vasnika firme,
građevinara, dobro znam:
žena mu puno pije,
do podne spava,
a on, slaboga srca
– valjda za njeno piće –
od zvijezda do zvijezda radi.
I onog debelog, prekoputa,
što uvijek me,
na trotoaru, ‘stavi.
Vazdan bi o Feyenoordu!
Jednu udovu također znam,
jedinu osim mene koja,
u radničkom kvartu,
ima stan prekrcan knjigama,
Jednom me je
pozvala da uđem,
i prelistam knjige.
Odbio sam.
Šetnja je,
za mene,
svetinja.
Goran Sarić
