Za E. P.
Gledam ga kako se,
u suton,
igra s unukom:
dječakom guste,
talasaste kose,
bademastih očiju.
Iza njih mirna,
valovita,
limburška zemlja.
Malac pršti i vrišti,
skače s panja na panj,
a on ga nosi,
prenosi –
odavde Ikarov to je let!
A kad mu dosadi
ples na ćutucima,
dječak otrči u kuću.
Djed mu,
sijedonja
maločas veliko dijete,
zadihan,
dugo sjedi na ostatku
nekad moćnog,
u nebo,
radostan krik,
pruženog drveta.
Puše, drhti i dahće,
s glavom prema zemlji:
prva visibaba
na prohladnom,
martovskom vjetru.
Goran Sarić
