„U novoj knjizi Gorana Sarića ima stih u kojem pjesnik kaže da u prošlost liježe kao u perinu djedove spavaće sobe na selu. Onda, u narednih nekoliko stihova pjesnik uspori vrijeme nastavljajući ovako: Tu bi me ljeti budili/ zuj oko košnica pod prozorom/ I udari muha zunzara/ o prozorsko staklo. Djed je ljeti mirisao na koševinu, a s jeseni na tešku, mokru zemlju. Sarićeva knjiga je sva satkana od neke fine čežnje za životom koji je bio, koji prolazi i kojeg jednom neće biti. Kao pjesnika, ljudska nesreće ga vitla i s njim čini što joj je po volji. Tako ćete u ovoj knjizi čitati o vremenu koje je prošlo, o vremenu koje nije Sarićevo nego je vrijeme drugih pisaca koje je ovaj pjesnik čitao. Čitat ćete u ovoj knjizi i o vremenu koje pjesnik danas živi, gore negdje u svom egzilu, duboko u Evropi. I bit će vam lijepo na način na koji je čovjeku lijepo kad udiše miris mokre zemlje.“

 

Č e r n o b i l s k a   m a d o n a

 

Miškin

 

 

 

Kod nas,

brat na brata,

Tadžik na Rusa,

udario.

Ja eto neću!

Pa klisnuh.

 

Dovde,

do ove zabiti,

Nigdje nikog,

a sve buja:

Šljive k’o kajsije,

dinje – karpuze,

jabuke – omanji pipuni!

 

I ostao,

otrovu uprkos.

 

Dobro jednom reče grof Miškin:

kako da gledaš bujnu krošnju

i budeš nesretan?

 

 

Prostovoljac

 

 

 

Dali nam da otpad čistimo lopatama!

Kad smo se vratili,

svaku krpicu sa sebe spalio.

Sve.

Samo sam kapu –

kumio me i molio! –

dječaku svome dao.

 

Nije je skidao ni kad spava.

 

Sve dok ga nije počela boljeti glava.

 

 

Varenika

 

 

 

Svratim u selo

nadomak Černobilja,

a babuška,

sama ko ‘tić

kome majke nema,

pita:

“Sine, hoćeš li mlijeka?

Jesi li gladan?”

 

Željna razgovora.

 

Sve znam,

dozimetar u džepu,

a ipak sjedam za sto,

i čekam vruću vareniku.

 

Vrati se babuška,

brza k’o ruski metak,

začas sa kruhom i dva lončića.

 

Pijem, žedan,

a u grlu mi stoji.

K’o kamen da gutam!

 

I gledam baku,

majčicu našu,

kako staračke usne

u slast oblizuje.

 

 

 

 

 

Černobiljska madona

 

 

 

Na klupi ispred kuće

sjedi mlada žena

i doji bebu.

 

Mjerimo joj ozračenost mlijeka.

Dozimetar vrišti,

a ona šuti,

i gleda Niušta,

 

Beba

polaaako

tone u san.

 

 

Goran Sarić  (Iz zbirke pjesama “Perina”, Buybook, Sarajevo, 2022)