U holandskom jeziku postoji jedan izraz koji se zove tunnelvisie. On označava mentalno stanje u kojem se oboljela osoba “fokusira samo na jednu ideju, i to do te mjere da ignoriše sve druge informacije, perspektive ili moguća rješenja”. Ovo je priča o tom sindromu.

 

Univerzitetska biblioteka u kojoj radim već dvadeset i pet godina, nekoć je bila jedna od najuglednijih u Holandiji. Posebno je cijenjen bio njen Odjel za katalošku obradu knjiga. Ne tvrdim da tu ima neke moje zasluge. Ja sam tek mali “šaraf” u složenoj “mašini” koja posjeduje preko milion knjiga. Kad sam počeo raditi na tom nas je odjelu bilo dvanaestak i svi smo imali pune ruke posla. Knjiga kao u priči.

Tako je bilo nekad. A danas? Mislim da je najbolje da na ovo pitanje odgovorim, posredmo, jednim karakterističnim primjerom.

Nedavno je uprava univerziteta nas četvoro – od kojih se sad samo dvoje bavi  kataloškom obradom knjiga – prinudno preselila u drugu, mnogo manju prostoriju. Tu se stalno, što bi rekla jedna meni draga osoba, “sudaramo guzicama”.

Na prvi pogled, rekli biste, ništa čudo. Ovo je digitalno doba. Istinabog, na univerzitet dolazi sve manje “pravih” knjiga, a više onih koje se jednostavno “skidaju” sa interneta. No to je samo jedan dio priče, jedan od razloga našeg prinudnog preseljenja.

U naš se bivši odjel, naime, uselio novi odjel, koji sa bibliotekom nema nikakve veze. Nama nepoznati ljudi koji će univerzitetu ubuduće plaćati “masnu” kiriju.

To se ranije činilo nemogućim: da jedan od vitalnih dijelova ugledne visokoškolske ustanove bude pomaknut sa svog mjesta da bi uni na tome zaradio koju “kinticu”!

Zapravo je to samo dio veoma osežne “operacije”: prinudno se naručuje sve manje knjiga, otkazuju već potpisani ugovori, “režu” svi budžeti koji nisu direktno povezani sa nastavom… Na cijelom univerzitetu, u nekad prepunim aulama sve je manje stranih studenata. Povezanost sa inostranstvom sve je “tanja“.

No, ni tu nije kraj. Šefica odjela mi veli da će se uprava tek na proljeće naći pred najtežim iskušenjem.  Do sada su nekako izbjegavali otkaze, ali će u martu naredne godine morati posegnuti i za tom najtežom mjerom štednje: “šup-kartom” bez povratka!

Nije samo školstvo na udaru. Holandski javni servis (NPO), državna radio-televizija, već dugo najavljuje drastične mjere “stezanja kaiša”. Nestaju mnogi omiljeni programi, poput taklshowa “Zomergasten” i serija “Uur van de wolf” i “Andere tijden”. Razlog: (relativno) mala gledanost. Sve su to programi koji potiču na razmišljanje, za nešto obrazovaniju publiku.

Za desnu vladu, i staru i ovu u formiranju, kultura je bila i ostala ljevičarski hobi. Čak se, vjerovali ili ne, govorka i o mogućnosti potpunog ukidanja NPO-a!

Što se mene tiče, kako su počeli rezat’- mogu ga komotno ukinut’. U sumanutoj trci za postotcima gledanja NPO sve više liči na niš-koristi komercijalne tv-stanice, a od njih je javni servis, u programima za “široke narodne mase” (Survival, Holland got talent, Big brother…), po prirodi stvari mnogo, mnogo slabiji.

 

Sve ovo o čemu pišem je direktna posljedica velikih mjera štednje na državnom nivou, i to u svim oblastima. Osim, naravno, u vojsci.

Sve je počelo usvajanjem famozne Trampove norme utroška do 5% BP-a za naoružanje. Pa iako se Holandija obavezala da će do od strane Trumpa i SAD žarko željenog a po domaću ekonomiju pogubnog procenta izdvajanja za rat doći nešto usporenijim tempom, posljedice su već katastrofalne. Tim gore što Den Hag prvo “reže” tamo gdje smo “najtanji’: u zdravstvu i u školstvu – kulturu da i ne spominjem. Ionako akutna, nestašica prosvjetnih i medicinskih radnika postaje još veća.

Inflacija sve veća, cijene u supermarketima skaču neviđenom brzinom, socijalna “prihvatna mreža” sve poroznija…

 

Zvuči čudno, ali Holanđani sve to zasad prilično mirno – ili je bolje reći: rezignirano?! – primaju. To je valjda stoga što se sve prodaje pod zastrašujućom devizom: “Rusi dolaze”. U mainstream medijima nikog da upita da je li osnovan toliki strah od Rusije. Najveća zemlja na svijetu već četvrtu godinu muku muči da ostvari ciljeve “redarstvene akcije” u Ukrajini, a tada bi, prema ovdašnjim analitičarima, odmah nasrnula na ostatak ostatak Evrope?! Ne zvuči baš logično, zar ne?

Toj tunnelvisie se zasad – doduše potiho – suprotstavlja samo Socijalistička partija (SP). Njeni članovi u Parlamentu se katkad usude ustvrditi da je toliki strah od “Sibirskog medvjeda” prilično neosnovan. SP bi zato (mnogo) manje novca izdvajala za ratnu skalameriju, a više za preventivno odvraćanjem od rata i “sajber ratovanje”.

Uzalud. Vlada i gotovo svi mediji ustrajno podgrijavanju neugodnu atmosferu. Tako je vladin Nationaal Coördinator Terrorismebestrijding en Veiligheid (NCTV) pred predstojeće praznike štampao 8.5 miliona (!) primjeraka knjižice “Pripremite se za vanredne situacije.”

Još je šokantnija stvar sa djecom. U tradicionalno dobro gledanom televizijskom programu za mališane u povodu “dolaska” svetog Nikole u Holandiju, “Sinterklaasjournaal”, djeci se predstavljaju “nužni paketi” u slučaju “nepredviđenih situacija”.

I dok se nepredvidljivi Trump kako-tako trudi da između Ukrajine i Rusije nađe kompromisno rješenje, EU i Holandija u njoj i dalje za to uopšte ne haju. Oni i dalje “pumpaju” Ukrajinu sve novim i novim naoružanjem. Gospodu iz Brisela i Den Haga kao da napori u pravcu mira uopšte ne dotiču. Evo, još prije samo par dana, mada grca u finansijskim problemima, Holandija je na ime (vojne) pomoći Ukrajini izdvojila nove dvije milijarde eura.

Ako to nije tunnelvisie, onda ja doista ne znam drugo šta je.

 

Goran Sarić