Uvijek kad dođemo na more, jedna od prvih stvari nam je da nađemo neki zgodan kafić ili restorančić uz more. Ono, za prvu kafu, kiflu, novine. Obično su to mali, zabačeni – mrzim buku i gužvu gradskih centara! – ugostiteljski objekti (uh, kako mrzim tu “dvoglavu” riječ!) u kojima možeš na miru sjediti i zuriti u more a da ti niko ne smeta. Doduše, novine više nisu “u modi”, ali nisam ni ja, pa šta? Srećom, u Hrvatskoj još postoje dobro opskrbljeni kiosci. Ovo je vrijeme slike,  a ne riječi. Pogotovo ne one pisane. Sad svi zurimo u ekrančiće. Pravimo selfije, da se vidi – da nas drugi vide! – da smo bili na nekom egzotičnom mjestu. Istrčimo iz plovila, pravo u centar, napravimo “mali million » fotkica, srknemo kavu o’stojećki, i brzo trči nazad. Kruzer plovi dalje!

Tako, slijepi kod očiju, optrčavamo svijet.

Kad smo već kod povila: u našoj opatijskoj “logi”, koktel baru “Mare” – nekoliko stotina metara od hotela “Istra”, odmah uz šetnicu – pitam konobara (krupan momak, bradonja – dobroćudni medo), šta radi tamo, na par stotina metara od obale, onaj nepomični brod. Otkad smo došli eno ga tamo, “niti tiče, niti miče”, što bi rekli moji Hercegovci.

“Eh, gospodine moj, zna on tu stajati mjesecima!”

“?”

“Čeka dozvolu za ulaz u riječku luku. A to vam, kad je gužva na doku – utovar i istovar robe – bogami, zna potrajati.”

Dok on to priča, ja zvjeram naokolo. Do nas sjede tri babe, Njemice. Osamdeset i kusur “banki”. Bučne su i nekako arogantne. Najstarijoj koža zgužvani pergament, i to onaj iz Pergamona. Ali su sve tri – možda i zbog raznobojnih koktela na stolu pred njima, izuzetno živahne. U maniri mnogih zapadnjaka, ponašaju se kao da je bar njihov. Sreća što je prošlo podne. Nisam bunovan, davno sam ispio prvu kafu, pa mi toliko ne smetaju. Ipak pogledam konobara. Ne bi li ih on trebao blago opomenuti. Bradonja nemoćno sliježe ramenima. A šta bi drugo? Gost je gost.

I naš hotel je pun “gerijatrije”. U sali za ručavanje preovlađuju Nijemci i Holanđani, a čuju se i italijanski, francuski… I tu pretežu “bapci”: između 70 i 80 ljeta. Prosto se razgalim, zjenice mi se šire, kad primijetim neku mladu, zgodnu damu, pa i njenog mlađahnog partnera. A onda se sjetim da sam i ja vrlo blizu tim starcima i tužno zagledam u stolnjak.

 

Pa da, logično: kraj aprila, cijene smještaja još uvijek nešto niže, a već je uglavnom lijepo vrijeme. Idealno za ne prebogate “penziće”, ali koji, za hrvatske prilike, još uvijek imaju dosta novaca.

Vitalni su to “starohani”, još uvijek željni novih iskustava, krajeva, avantura… Položaj u društvenon nomenklaturi im poznaješ po prastarim naušnicama (muškarci, većinom “pivskih trbuha”) i izblijedjelim, davno urezanim tetovažima na izboranim ženskim leđima.

Moram priznati da “društvance” u Sali za objedovanje djeluje pomalo deprimirajuće.

Ali nema veze. Važno je da je hrana izvrsna – odličan bufet s bogatom ponudom, neograničena konzupcija jela i pića za samo 25 € po osobi – jednako kao i položaj hotela, soba s terasom i pogledom, ljubaznost osoblja… Sve odlično. Nije džaba “Istra” proglašena najboljim hotelom sa tri zvjezdice u Hrvatskoj. A Hrvatska je turistička zemlja.

Tu odmah dolazimo do jednog velikog problema. Naime, Hrvatska je postala skoro isključivo turistička zemlja. Sve karte bačene su na turizam. Industrija, poljoprivreda, brodogradnja – skoro sve to je “pohapano” u famoznoj pretvorbi. Znate onu priču o “domoljubima” s jednom rukom na srcu, a drugom u (tuđem) novčaniku”?

Pri tome je svakako najtužnije što je, koliko ja znam, prosječnom Hrvatu iz unutrašnjosti – naročito “penziću”, a o nezaposlenima da ne govorimo – vrlo teško odvojiti novac i u sezoni otići, šta ja znam, sedam, deset dana na more. Po čemu je to onda njegovo more?

Ali to nije moja briga. Ja mogu samo da gledam, slušam i divim se “čudima demokracije”.

Nego, od piva me tjera u wc. Pitam uvijek nasmiješenog bradonju imaju li unutra wc – njegovbar je mali, izbačen na ulicu, pa se ne vidi šta ima unutra – on klimne glavom i prstom pokaže na ulaz u prostoriju:

“Da, ima. Druga vrata levo.”

 

Tekst i fotke : Goran Sarić