Moj prijatelj Hristo Ivanovski je ugledan pjesnik i novinar iz Skoplja. Upoznali smo se još osamdesetih godina u Ohridu, na Struškim večerima poezije, tačnije na Mladoj Strugi. Od tada smo tamo, na tom, možda, najljepšem jezeru u bivšoj Jugoslaviji, sjajno ljudovali još nekoliko puta. Posebno pamtim kad me je odveo na granicu Makedonije i Albanije, gdje smo u jednoj kafanici samo stotinjak metara od granice pili makedonsku lózu, “mezili” šopsku salatu, i noge točili u vodi velikog jezera.
U međuvremenu je prošlo dosta vode i puno godina. Ja već dugo živim u Holandiji, on je za to vrijeme sa porodicom obišao pola svijeta, ali smo uvijek ostali u kontaktu. Vežu nas poezija, muzika, izvjestan hedonizam i u mnogo čemu slični pogledi na svijet.
Kad se nedavno u “njegovim” Kočanima, u jednoj neuslovnoj diskoteci, desila strašna tragedija – požar u kome je poginulo više desetaka, a ranjeno nekoliko stotina mladih ljudi – zamolio sam ga da mi pošalje jedan njegov tekst o toj neviđenoj tragediji. Hristo mi je brzo odgovorio i poslao tekst objavljen u dnevnom listu “Nova Makedonija”. Izvrstan, potresan, tečan i bolno tačan članak. Ja sam ga brzo preveo (na fakultetu sam učio i makedonski jezik), a on ga ne docnije redigovao i popravio tamo gdje je trebalo.
Evo tog teksta sad tu, pred vama. Vidjećete da se neke stvari o kojima piše moj prijatelj, na žalost, mogu odnositi i na druge državice nastale nakon ratova na tlu bivše Jugoslavije. Nadajmo se samo da nebrigu i javašluk sličan ovom – bezgraničnu gramzivost i žeđ za profitom onih na vlasti i njihovih jataka – više nigdje nećemo plaćati na ovako užasan način kao stotine mladih ljudi iz diskoteke u Kočanima.
Skoplje paraju zaglušujuće sirene vatrogasnih auta. Iz gotovo svih dijelova grada se može vidjeti crni, zlokobni dim. Nešto gori. Nešto je izgorjelo. Izgorjela je Univerzalna dvorana u fazi renoviranja. Ostao je samo gvozdeni kostur, poput trule ribe. Na sreću, nije bilo žrtava. U nekim biltenima će ostati zapisano kako je jedan vatrogasac izjavio da su vatrogasna vozila kasnila jer nisu mogla pristupiti mjestu požara. Nisu mogli da uđu na teren jer je na stotine auta bilo parkirano kako se ko snašao!
Nedavno je u naselju Vlae u mom komšiluku izgorjela baraka, jednu od onih koje je nakon zemljotresa 1963. godine izgradili Slovenci. Na sreću, nije bilo žrtava. Vatrogasci su jedva stigli do ulice. Zatim su tražili hidrante. Nema hidranta! Nema šanse! A ako negdje i postoji priključak, pokriven je, neoznačen, ili s pokvarenim ventilom…kao da ga nema!
I, mislite da se nešto promijenilo nakon ovih nesreća? Nije. Još uvijek nema pristupa Univerzalnoj dvorani, a još dugo neće biti ni vatrogasnih hidranata. Imamo sasvim druge prioritete.
Ne tako davno se na Ohridskom jezeru dogodila nesreća u kojoj su poginuli turisti iz Bugarske. Neko je rekao – nisu svi imali pojaseve za spasavanje. Ali zar oni nisu obavezni, zar ne moraju svi da ih nose kad izađu na palubu?! Pa, nemamo ih. Ljudi sliježu ramenima i gledaju negdje gore. Šta je tamo gore, pa zure uvis, šta? Tragično, tužno. I jesu li se stvari promijenile od tada?
U Tetovu su u modularnoj bolnici živi spaljeni bolesnici od kovida, vezani za aparate s kiseonikom. Kako je neko kontejnere mogao pretvoriti u bolnicu, molim vas? Pa svuda u svijetu modularne jedinice su prijemni odjeli, trijažni centri, a potom se bolesnici prebacuju u bolnice. Da li je neko bio odgovoran za taj pakao? Aha, a zašto nije?
[…]
Pišem svoju kolumnu a suze mi teku. Tugujem. Jučer smo svi bili na sahrani. Ispratili smo našu djecu, sestre, braću, očeve. Jedan otac nikada više neće probuditi svog sina da ne zakasni na fakultet, jedna majka nikada više svom detetu neće praviti sendviče prije nego što krene u školu, jedno dijete više nikad neće videti oca koji je poginuo spasavajući ljude u kočanskoj diskoteci “Puls”. Hrabar čovjek!
Duše se otvaraju kao ogromne rupe u kojima je do juče bila ljubav, privrženost, nada, a danas samo praznina i neverica. Gubitak. Od danas niko nije isti kao juče. Svi to osjećamo. Težina visi nad nama. Od toga se nema kuda pobjeći. Vrijeme ne liječi sve rane.
Da li nam jeto jasno, ili još nije? Zbog profita nekolicine, izgubila je cijela Makedonija. Poginuli su maloljetnici, stradali sportisti, studenti, muzičari. Elita. Neka lijepa mlada djeca, sa životima pred sobom. Možda još nismo u potpunosti shvatili veličinu gubitka, jer je šok ogroman, ali ćemo se svaki dan suočavati s tom istinom. Svi smo mi u tom, decenijama građenom, kavezu u kojem su profiteri izgradili konstrukciju koja ima samo jedan ulaz/izlaz.
Moraju postojati odgovori nakon ove nezapamćeno velike tragedije. Istraga bi trebala da otkrije ko je u “Pulsu” doprinio da prestanu kucati srca šezdesetak ljudi. Ko je kriv i ko je u crno zavio Kočane i Makedoniju? Rodbina će čekati pravdu, to će im biti mala utjeha, ali će čekati odgovore. Moraju se pronaći direktni krivci, a i oni koji su učestvovali i podržali ovaj mutni posao zvani: diskoteka. Trenutno je u toku najvažnija bitka, borba za spašavanje života stotina teško povrijeđenih, koji se liječe u više klinika u inostranstvu. Bit će to teška borba, jer je riječ o specifičnim povredama uzrokovanim požarom i otrovnim plinovima.
Molimo se za njihovo zdravlje. Država i sistem su dobro reagovali i izveli uspješnu operaciju koju je podržalo nekoliko evropskih zemalja. Zahvalnost svim zemljama. Hvala svim humanitarcima koji nesebično pomažu na svaki način. Saosjećamo sa bliskim srodnicima žrtava i dijelimo njihovu tugu. Istovremeno, naše misli su usmjerene i ka procesuiranju počinilaca ovog zločina. Ali nećemo biti uspješni kao društvo ako na ovu tragediju gledamo kao na izolovani incident. Nikako, jer je to uzrokovano sistematski izgrađenim korumpiranim sistemom. Niko ga u pravom smislu te riječi nije zaustavio. Sve do sada je bilo kolutanje očima. Dok su jedni kolutali očima, a ti neki su političari s imenom i prezimenom, drugi su gradili sistem u kojem su oni glavni – sistem mafijaških struktura povezanih s državom. Mnogo puta je rečeno da neke zemlje imaju mafiju, a u Makedoniji je mafija država. I ovdje se naš auto zaustavio. Stigli smo do kamena, dragi moji. Toliko smo jako udarili u kamen da je juče čak i kamen od tuge proplakao. Ne možemo se više gledati u oči, jer bi u nama trebalo ostati barem malo stida da sebi priznamo da smo propalo društvo. Da kao društvo ne znamo svoje prioritete. Drušvo koje u samo jednom naselju ima više kazina nego ljekarskih ordinacija, biblioteka ili sala za fitneste u cijelom gradu.
Da se ovdje ulagalo u spomenike i behatone, umjesto u ambulante, vrtiće, škole i modernu infrastrukturu. Da nije bilo ulaganja u znanje, u vještine. Da nam je lakše sami odgajati djecu i poslati ih negdje s kartom u jednom smjeru, nego da kuću dovedemo u red i da ona bude uspješna. Da žmirimo pred svim problemima, čak i kad smo svjesni da umiremo od veoma zagađenog zraka. Da umiremo od ljekarskih grešaka, koje su postale praksa. Da imamo zaostale standarde, koji su bili dobri nekad, prije pedeset ili sto godina. Da smo izgradili kultura nekažnjavanja, nepotizma i korupcije. Izgradili piramidu u kojoj je život najjeftinija roba. Da smo jezički, etnički, vjerski i stranački podijeljeno društvo, u kojem nas samo ponekad nesreće zbliže. Okrutno!
Od danas, svi imamo pravo da vrištimo i zahtijevamo promjenu. Neka ova vlast preokrene Makedoniju, za dobrobit svih. To dugujemo svima onima koji nisu bili krivi, ali su platili životima u stotinama nesreća koje je izazvao korumpirani režim. Makedonija ne smije biti zemlja u kojoj nema protivpožarnih stepenica koje idu do najviših spratova, ne smije biti bez kardiohirurga, ne smije biti bez bolničkih kreveta, hidranta ili aparata za gašenje požara. Hajde da zamijenimo refren pjesme “na putu smo u nigdinu” sa “idemo nekamo”, svi zajedno. Hajde da zajedno izađemo iz ovog paklenog i začaranog kruga tragedija i napravimo stabilnu državu, zasnovanu na pravdi i sigurnosti, na visokim standardima. Pročešljajmo sve javne ustanove, zabilježimo nedostatke i popravimo ih. Ne smijemo dozvoliti da se nesreća sutra ponovi u vrtiću ili školi. Naučimo djecu kako da pomognu sama sebi i kako da spase tuđe živote. Odmah popravimo saobraćajni haos. Svi parkirajmo uredno na parkinzima, a sve drugo je kršenje zakona i kažnjivo. Pogledajmo se u ogledalo, zamolimo za oproštaj i promijenimo svoje ponašanje, kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Uzmimo djecu u naručje, pitajmo ih šta im nedostaje, provedimo s njima više vremena, pustimo ih da uče, bave se sportom, izađimo s njima u prirodu ili na ručak. Zamolimo ih da ne puše u zatvorenim prostorima, podučimo zdravom načinu života. Mi odrasli smo izgubili mnoge bitke, ali sad se borimo za budućnost. To su naša djeca, njih smo izdali.
Spalili smo krila naših anđela. Neka im je svijetao put u novi svijet.
S makedonskog preveo i obradio: Goran Sarić
