Iz Zemlje Lala i Kanala

 

 

I taman sjedoh za radni sto da prevodim, kad eto ti Rona. Sa zimskom kapom i u rukavicama, crven u licu, sav zadihan.

“Dvanaest minuta,” reče i prstima pokaza tu brojku. Deset plus dva.

“?”

“Rekord. Toliko mi je trebalo da od kuće doficam* do tebe.”

Aha, znači to. Došao je biciklom. Sedam, osam kilometara.

Ronu je osamdeseta, a još je fizički i mentalno vitalan, skoro k’o mladić. Doduše, malo mu se tresu ruke i ponekad nešto zaboravi… Ali zaboravlja i naš najstariji sin, kome još nije ni četrdeseta.

“Nešto mi izgledaš pospan,” veli, nakon što sam na sto stavio kafu i keksiće. “Da nisi predugo spavao?”

“Ma jok. Nego skoro da uopšte nisam spavao.“

“A što,” upita Ron.

“Televizija. Do nekih doba čekah vijest iz Brisela.”

“Ah, to! Misliš: jesu li se dogovorili da Rusima otmu pare? Ono što već mjesecima gura i upire Ursula von der Leijen? Ma kakvi! To ne može. To se ne radi. To ne bi bila obična krađa. Krađa je kad nekom krišom hapiš pare ili nešto drugo. Ovo je javno, otvoreno, Otimačina u ime EU, znači.”

Znao sam da će moj mudri prijatelj odmah skontati o čemu se radi. Najprostije: pokušaju negiranja čvrstih međunarodnih ugovora  i garancija (bankarskih, vladinih) u vezi sa čuvanjem privatnog ili državnog kapitala.

O tome ovdje, u Holandiji, mainstream mediji ne smiju ni zucnuti. Običnom Holanđaninu mozak je “prepariran” samo za jednu istinu. Ali Ron nije običan Holanđanin.

“I, šta su odlučili? Jutros nisam slušao vijesti. Ranom zorom sam otišao u baštu da je konačno pripremim za zimu. Zato sam se ovako zajapurio, a ne od bicikla.”

“Noćas ih nisam dočekao. “Sijelili” su skoro do u zoru. ‘Zavrtali ruku’ Belgiji i drugim neposlušnicima, ali im nije uspjelo da donesu skandaloznu odluku kojom bi omogućili Ukrajini da ruskim novcima kupi oružje kojem će ovi ubijati Ruse! Nego će lovu, skoro 100 milijardi, posuditi kolektivno, ‘sa strane’.”

“Uh, dobro je,” s olakšanjem će Ron. “To bi bio slučaj bez presedana. To se nikada do sada nije desilo. Pa čak ni saveznici za  Drugog svjetskog rata nisu u svojim bankama zamrznuli nacistički novac! To se, jednostavno, ne radi.”

“Hajde ti to reci Ursuli i kompaniji!”

“Da su to uradili, to bi bilo katastrofalno za evropsku ekonomiju. Kapital voli čvrsto tlo. Nakon takve krađe bi sigurno Kina, Indija i druge velike vanevropske zemlje povukle kapital iz Evrope. Jer, ko im garantuje da se i njima koliko sutra tako nešto neće desiti? Evropa takav udarac ne bi preživjela.

Osim toga, to ne bi ni bilo efikasno. Stručnjaci vele da se otprilike isto toliko EU-love – oko 300 milijardi eura – na ime nekretnina, ‘žive love’, investicija… – nalazi u ruskim trezorima.”

“Bilo bi dakle, ono po srbijanski: tente za tante?”

“Naravno. Ta ruska lova, tih tristo milijadi se nalazi u belgijskoj banci u Briselu. Zato su Belgijanci, i pored ogromnih pritisaka vođstva Evropske unije, ustrajali u odbijanju prisvajanja te love od strane EU. Ako bi Rusi pokrenuli sudski postupak za povrat tog novca – po ranijem ugovoru sjedište tog suda je u Rusiji – Belgijanci bi u roku munja morali vratiti taj novac. Od koga bi, uzgred rečeno, dobar dio u međuvremenu nestao u krugu ljudi oko Zelenskog.”

 

“Zato su, dakle, Belgijanci duboko ‘zakopali noge u pijesak’?”

“Pa da. Ali ne samo oni. Tu su i Italijani, Grci… čak se i Francuzi, iz svojih unutarnjih razloga, drže dosta rezervisano. Sve te zemlje su ionako u velikim dugovima.”

U rijetkim nezavisnim medijima naletim na još jedan krupan razlog odbijanja nelegalnog korištenja ruskog novca. Iako i to sada otvoreno na strani Ukrajinaca, tek bi ovaj potez značio (gotovo) otvoreni ulazak Unije u rat protiv Putina. Treći svjetski rat – kako vam se to sviđa? To mogu poželjeti samo “usijane” glave. Ili neki bolesno ambiciozni političar, poput Mark Ruttea ili Ursule von der Leijen: ući u otvoreni sukob s najvećom zemljom svijeta, nuklearnom silom broj jedan. I to pogotovo sad, kad je mir možda na vidiku, a Trump se jasno distancira od Brisela i opasno približava Moskvi.

(Čini se da su Americi u ovom trenutku iz njenihh razloga važniji dobri odnosi s Rausijom, nego sa Evropskom unijom. Koju ipak žestoko “muze” prodajom gasa i ogromne količine oružja. Trump lukavo nastoji da i dalje, kako se ovdje kaže, “pije vodu iz dva korita”. I to mu zasad, mora se reći, fino uspjeva.)

“Pitam se zašto Evropljani tako srljaju u glib,” pitam, srčući kafu, više za sebe.

“To niko ne zna. Valjda se boje da će se Ameri stvarno povući iz NATO-a, pa “pokazuju mišiće” za slučaj da im Rusi osvanu na granicama. Iako mislim da to Rusi, i da hoće, ne bi bili u stanju. Zar već tri godine ne muče muku da ostvare zacrtane, mnogo skromnije ciljeve u Ukrajini. Osim toga, zašto bi uopšte zaratili sa Evropom? Da osvoje Pariz i Berlin? Nema nikakve logike.“

„U Briselu stalno pričaju o principima, nepovredivosti granica i slično?”

“Jeste. I to bi bilo sasvim u redu, samo kad bi se oni sami pridržavali tih principa. Zar nisu ekspresno priznali Kosovo, koje, mislili mi šta hoćemo, po međunarodnom pravu nije imalo nikakve osnove da postane nezavisna država. A da o skandaloznom držanju EU u toku izraeskog genocida nad Palestincima u Gazi i ne pričamo. Šutili su k’o pi… pardon – kao kurve, sve dok Trump nije naredio Netanjahuu da malo “spusti loptu”. Nakon toliko hektolitara prolivene nevine krvi!”

“Dobro, a šta je po tebi, dragi Rone, izlaz iz ove pat-pozicije?”

“Ono što govorim od početka: diplomatskim sredstvima pritisnuti obje strane. Prisiliti ih na kompromis. Niti Zelenski može dobiti rat, niti Rusija dobiti sve na šta je zinula. A onda krenuti u obnovu i izgradnju Ukrajine. Najvećim dijelom ruskim parama. To bi, u ovim usovima, bila pravedna kazna za razaranje Ukrajine.”

 

Popili smo kafu, pojeli keksiće. Ron ustaje i navlači kapu i rukavice. Pružam mu ruku i velim: “Sretni praznici, stari druže.”

Moj prijatelj se tužno nasmješi, a onda mi čvrsto stegne ruku i odvrati: “I biće takvi, samo da onaj brbljivac iz Bijele kuće ostvari svoje obećanje: mir u Ukrajini prije prvog januara. A pusti ove advente, jelke, pjesmice, koncerte i kuhano vino… To su ‘šarene laže’ za široke narodne mase. Nego, slava miru!’

 

—–

* doficam – dovezem se biciklom. Prim. GS

 

 

Goran Sarić