Volio bih da odem na kauču, zavaljen,
dok zrake mi sunca kroz prozor glade
sijede obrvine. Volio bih da odem,
zauvijek, nakon što napišem bar jednu lijepu,
skoro savršenu pjesmu, prazan kao soba
u kojoj netom su zamrli dječiji glasovi.
Volio bih tako da mrijem, i lako nestanem:
šupalj a pun, bez velikih želja. Odradio ono
što se moglo, ostavio poneku mrvicu
na stazi: ni dobar, ni loš, ni svetac ni zlica.
I zapravo, čemu je to važno: Ionako ljudi,
kada se sve svede, o svačemu, i svakome
sude? Samo ona, ta jedina pjesan, znat će
o čemu si, pod jorganom skutren, maštao i snio.
Ona, svjedok jalovih ti sanja, neka bude mošt,
slatkastogorki, i konačna kazna : pa kako se god
to nekome svidi.
Goran Sarić
