Prvi jedanaesti.
Rodica javlja
s mjesnoga greblja,
gdje –
k’ o i za života što
skupa bekrijaše –
jedni uz druge
počivaju moji i njeni.
“Užgala svijeće
očistila grobe,
zapalila po cigar,
zemlju im okadila
s par kapi rakije.”
I slike šalje,
oštre poput sječiva:
čiste humke,
buketi cvijeća,
trava uredno podšišana.
A ljetos bješe posve drugačije:
ni puta, ni stazice,
trnje i gloginje,
trava skoro do pâsa!
Ne bí mi suđeno
da ih posjetim.
Nego sam, tada, sjeo
kraj grobljanske česme,
i dugo zurio u nebo,
Ćupriju,
rijeku u dolini.
Vodu koja teče,
bistra, prostodušna,
i smije se
našoj prolaznosti.
K’o, odvajkada,
zeleni jezik
da nam plazi.
Goran Sarić
