Prije nekoliko dana sam, u povodu situacije u BiH, ali i bezmalo u cijelom svijetu, na fb objavio primjedbu slijedeće sadržine:
Sve češće pomišljam da su ovo zadnje kadence jedne posrnule, istrošene civilizacije.
Neka. Bolje, ‘vaki, nikak’i, nismo ni zaslužili. Kad najbogatiji idiot svijeta, “teži” od (najmanje) pola Afrike, kaže da je EMPATIJA najslabija tačka korporativnog (ja-pa-ja) kapitalizma i da sve pomoći potrebitima treba ukinuti, onda je sve jasno. Čovjek je definitivno GOLI MAJMUN, i ništa više. (Uz izvinjenje tim dovnim stvorenjima.)
Samo, žao mi djece. Ona su čista ljubav. Ljubav, čista…
Tekst je propraćen sa tri fotografije prekrasnih djevočica.
Ovih dana, sedmica i mjeseci se nisam mnogo javljao u povodu studentskih demonstracija u Srbiji. Jesam u povodu rata u Ukrajini. Pažnja mi je bila tamo usmjerena iz dva razloga.
Prvo, o srpskom nacionalizmu i velikosrpskim ambicijama u tzv. Regiji sam, još od početka devedesetih, napisao i na raznim stranama objavio “mali milion tekstova”. Svako ko imalo prati moj rad dobro zna šta ja mislim o politici MKM-a (Milošević, Karadžić, Mladić) i njihovih današnjih “klonova”, Vučiću i “našem” (BiH) Miletu. Njihov kurs nas je jednom već odveo u propast, povukavši sa sobom u rat, smrt i bijedu stotine hiljada, pa i milione ljudi.
Što se tiče rata u Ukrajini, bojim se da taj sukob, ako se duže nastavi, vodi u novi veliki rat. To mi se čini jasno k’o dan. A što se tiče njegovih uzroka, plašim se da su oni mnogo složeniji nego što većina ljudi kod nas misli. Rusija naravno jeste, kao agresor, glavni krivac, ali zar i nesmiljeno širenje Zapada na istok nije uvelike doprinijelo izbijanju i rasplamsavanju rata? Radi se, barem po meni, o velikom preslagivanju karata na, kako ju je veoma uticajni Zbignjev Bžežinski jednom davno nazvao, “Velikoj Šahovskoj Ploči”: jedni čuvaju stečenu hegemoniju, drugi žele biti “kalifi umjesto kalifa”, treći kéte i vrebaju svoju šansu…Niko ne zna kako će se ova “partija karata” završiti.
Ali ako neko razuman, ili još bolje: neki razumni ljudi, na vrijeme ne povuku ručnu – odosmo “svi u Honduras”.
Elem, žao mi one, kao prvi snijeg, čiste ljubavi s početka teksta.
Pa se sjetih jedne davne pjesme. Početak rata devedesetih , kad su moj grad četnici skoro svakodnevno zasipali granatama.
(Nemojte se sad odmah štrecati, rodbino i prijatelji moje nacije, kad upotrebljavam ovu ružnu, za mnoge Srbe uvredljivu riječ. Svojim očima sam, na jednim pregovorima između Armije BiH i vojske RS, gledao gardu “vojvode” Bore Antelja, sastavljenu od sve samih četnika: uniforme, brade, kokarde, pa čak i kame. A zna se, u gardu se primaju najodaniji.)
Elem, tih dana na početku rata od granate je ispred svog ulaza u centru Konjica poginuo moj učenik, dječak Aleksandar Macepura. U svom, na svom. Krasan dječak. Istog dana je iz mene “šiknula” ova pjesma.
Ne dajte, dobri ljudi na SVIM stranama, da opet ovako, tragično “pjevamo”. Sva podrška mladoj, pametnoj Srbiji, studentima tamo i svima koji ih podržavaju. Neka Srbija napokon, nakon svih ovih godina grešnog lutanja, pokaže drugo, ljepše lice.
M o l i t v a z a d j e c u
Ko to ozgo , sa ovije’ brda , oslikanih kičicom Drljače ,
rastjeruje konjičke magline ? Ko nam cilja u stoljetne lipe ,
u dječicu sa ruzom u oku ? Ko nas tjera u pak’o skloništa ,
prišt rakijske tuge burlja u utrobi , s njegova se groba –
– skromne , travne humke – stravično igrajuć’ ?
Da l’ ruka dvonošca , što imenom stoka samo mu tepamo ,
vrijeđajući krave , nježne , buljooke , ikada zadrhti kad povuče kanap ,
il’ otkoči pušku s komandom : Opali ! Da li ,
dok se Gradom tutnjava razliježe , dok granate zuje –
o , groznijeh ‘čela – taj ikad pomisli : Bože , Jedini,
ti što si Svemoguć , i moju bi djecu neko mog’o ‘vako,
poizdaljeg , moćan , a natreskan , posve kukavički !
I njegovu djecu , vrapčiće nezlobne ,možda mračak čeka ,
isti , rušilački . I toga se bojim , tmuran i rasturen sličicama Hada ,
tužeći za djecom , mojom , i svačijom . Moleći za djecu , moju , i svačiju .
(Iz knjige poezije “Naprijed u kameno doba”)
Ne dajte da vas (opet) zavedu. (Njihov) patriotizam je utočište za bitange i hulje!
Goran Sarić
