Patriciji van Haaren
“Ona je najbolji čovjek
koga poznajem,”
veli zet,
odsutno zagledan
kroz zamagljeni prozor.
Namah se vratim
trideset ljeta unatrag,
ono kad smo bježali
iz balkanskoga grotla:
ona i muž nas,
sve sa djecom,
potrpali u auto
pa krišom,
preko grane.
Ne, ne bijasmo im mi
ni prvi,
ni zadnji njihovi
ljudi u nevolji:
preveslali su oni tako,
na sigurno
mnogo naših,
ratom izluđenih duša.)
A na tom malom prelazu,
tada, ni žive duše:
tek bijeli trag na mjestu
čuvareve kućice
i dvije izbledjele zastave:
ona sa orlom, i kandžama,
i holandska trobojnica.
Živjela je kratko,
ta dobra žena.
Jedva šezdeset ljeta.
A, kao u onoj čuvenoj bajci,
mnogo mrvica,
dobroga kruha
za sobom
posijala.
Ma da je i samo to,
u tu gustu noć,
našoj djeci darovala,
potvrdila bi staru istinu
da je svitac,
ma i na tren osvjetlivši
put onima što lutaju,
savršeno i do kraja
ispunio svoju
svetu misiju.
II
Bio sam
na njenoj sahrani.
Puno ljudi,
vrelih riječi
i njene muzike.
Iste večeri,
mrvu istrošen,
uz čašu i mûk,
dugo zurim
u njenu,
na posljednjem oproštaju,
dobijenu sliku.
.I ono je, dakle –
okruglo, vedro, lijepo –
tog popodneva
(kao i sve naše jednom što će)
prevoreno u fini,
vreli pepeo.
Goran Sarić
