Iz Zemlje Lala i Kanala

 

 

 

 

Već skoro četvrt vijeka radim u kataloškom odjelu jedne univerzitetske biblioteke u Holandiji. Sve knjige koje dođu za jedan od sedam fakulteta koji čine taj veliki univerzitet moraju prvo proći kroz naše ruke. Mi ih kataloški obradimo, opskrbimo našim pečatima i zaštitnim trakicama, stavimo na naš sajt i tako učinimo dostupnim našim korisnicima.

(Njih ovdje odnedavno nazivaju klanten – klijentima. Meni se ta riječ, u ovom kontekstu, uopšte ne sviđa. Nekako mi hladna, poslovna, neprikladna za svijet knjige.)

Kad sam ovdje počeo raditi na odjelu nas je bilo desetak, možda dvanaest. I svi smo imali pune ruke posla. A knjige su stizale iz svih krajeva svijeta: iz Njemačke, Francuske, Italije, Engleske, Španije, Rusije, SAD… Čak iz Indije! (Imao sam koleginicu koja je bila zadužena za “dešifrovanje” arapskog pisma i ćirilice!)

Najveći udar, prava “poplava” knjiga, počinjao je krajem godine: od novembra, pa sve tamo negdje do početka marta. Razlog? Fakulteti su vrlo solidne budžete za kupovinu novih naslova morali potrošiti najdalje do kraja kalendarske godine. A ako im preostane nešto novca iz te knjižne “kasice”, za toliko će im biti umanjena finansijska potpora za narednu godinu. Zato su se svi fakulteti svojski trudili da “kesu” isprazne do 31. decembra.

Ah, kako sam se samo radovao tom zimskom “cunami” periodu! Od malena “knjiški moljac”, neraskidivo vezan za knjigu, nisam se mogao nadiviti policama prepunim knjiga iz gotovo svih oblasti: medicina, pravo, teologija, filozofija, psihologija, sociologija, semitika, jezici svih “boja” i veličina…

To vrijeme je i u drugim oblastima ovdje bilo obilježeno procvatom svekolikog školstva. Najveći univerziteti u Zemlji Lala i Kanala su se u svemu uspješno nosili s onim najjačim u drugim zemljama Zapada. Para koliko hoćeš! The sky is the limit! Važno je bilo samo da se novac troši za korisne stvari.

(Nekako baš u to doba smo našu veliku čitaonicu zamijenili potpuno novom. Mada, ni stara nije bila “za odbaciti”. Želeći da na neki način pomognem zavičaju, predložio sam da se dio namještaja donira školskoj biblioteci u Konjicu u kojoj sam ranije radio prije rata. Ta ideja je odmah prihvaćena, ali je kasnije usljed administrativnih zavrzlama oko transporta cijela “operacija” propala. Bilo mi je jako žao, tim više što je sav taj “stari” namještaj kasnije završio u drobilici.)

 

Poslije plime, svi znamo, dolazi oseka. Godine su prolazile, kolege odlazile u penziju, a prazna mjesta se uglavnom nisu popunjavala. Odjel je postajao sve manji, pogotovo s rastućom digitalizacijom svega, pa i izdavačke djelatnosti. Na univerzitet je dolazilo sve više e-knjiga, koje su obrađivale kolege sa drugog odjela. No, glavni razlog je ipak bio taj što su se budžeti za knjige sve više “tanjili”, Onaj zimski “cunami” s početka priče pretvorio se prvo u potok, a onda, bogme, i u potočić.

Ali kako svaka loša stvar ima i svoju dobru stranu (Johan Krojf), tako sam i ja u toj oseci ipak profitirao. Naime, i koleginica koja je obrađivala ćirilična izdanja otišla je u penziju, a njeno mjesto pripalo je – pogodite kome?

Kolege su bile iskreno zadivljene mojom sposobnošću da dešifrujem “pravoslavne” (srbijanske, makedonske, pa, dijelom, i ruske) naslove. Otkud su mogli znati da je to znanje nama, Jugoslima, bilo, tako reći, ponuđeno “sa majčinim mlijekom”?!

Tako sam i ja, napokon, u stranoj zemlji, jednom u životu, postao  stručnjak za nešto.

 

Davno je, dakle, prošlo naše zlatno doba. Doduše, još par godina je nekako išlo, ali su pravi problemi nastali prije četiri godine, izbijanjem rata u Ukrajini. Od početka pristalica najtvrđe linije, one po kojoj “sa agresorom nema pregovora”, vlada bivšeg premijera (sada ratobornog šefa NATO-saveza) Mark Rutea nije žalila ni truda, a pogotovo ne EU-novaca,  da Putinovu Rusiju pokuša baciti na koljena. Sve neka stane i propadne, ali se Zelenskom mora pomoći! To je, naravno, tražilo velike, isključivo finansijske žrtve – pa nećemo valjda slati svoje vojnike na front?! Po svom starom običaju, Rutte je prvo zarezao, kako ih on naziva, “lijeve hobije”: kultura, umjetnost, socijalna zaštita. Za njima su, zarad (američkog) oružja za Ukrajinu, odmah došle ogromne mjere štednje u zdravstvu i školstvu. Na to se nadovezalo uvođenje Trumpove famozne kvote od 5% BNP-a za naoružanje zemalja članica NATO-a. Stremljenje ka dostizanju te ogromne kvote dovelo je do velike inflacije u mnogim EU-zemljama, pa i u Holandiji. Tako su se, zapravo, SAD riješile Unije kao opasnog ekonomskog konkurenta.

Sa svoje strane, Rutte je, s platom od 70 000 eura na mjesec, odlučio da cijelu tu stvar, šta košta da košta, dovede do, po njega i po Sjedinjene Američke Države, uspješnog kraja.

 

Eh, šta košta da košta… Svi znamo da velike račune na kraju nikad ne plaćaju krupne „ribe“. Rutte može “paliti” mase koliko hoće, plašiti ih ratom, govoriti da opet moraju da čiste i spremaju skloništa, kupuju šibice i gaznjače… Ceh njegove ratnohuškačke retorike plaćaju oni na kojima se uvijek i vazda na kraju lome kola: obični, smjerni, šutljivi, svakoj vlasti nagodni „mali“ ljudi.

Među njima, uz stare, bolesne i potrebite, u ovom trenutku možda najveći ceh plaćaju baš studenti. Jer, em im je studiranje, zbog svih vladinih mjera, postalo vraški skupo, em će ih, ako to Rutteu & Co. stvarno zatreba, prve poslati u rovove.

 

Onaj prvotni zimski “cunami” knjiga, kome sam se svake godine toliko radovao, postepeno se pretvorio u tanki cúrak. Zato evo, mada ni kraj februara, već tri sedmice besposlen sjedim kod kuće. Nema knjiga. Kolega mi juče u telefonskom razgovoru veli da je, na univerzitetu od više hiljada uposlenika, zasad za cijelu godinu naručeno tek dvije stotine (200!) novih naslova! Onaj nekoć snažni odjel od dvanaestak stručnjaka spao doslovno na tri slova.

Sreća što ovog ljeta, bude li sreće, odlazim u penziju. Onda ću – nadam se: bez puške, šibica i gaznjače – napokon moći da čitam šta, i koliko mi volja.

 

 

Goran Sarić