Jednom velikom dječaku je danas rođendan. Ne pitajte me koji, jer se odmah sjetim svojih godina.
Ono što me, uz sve ostalo lijepo, posebno veže za njega je to što on kao da je od početka znao šta hoće u životu i kako da na lijep, pošten način sebi i svojim bližnjima izgradi dobar, sretan put u život.
Pa sretan ti put dalje, Mali, Veliki naš.
Zipka
Svenu
Budi me grumenčić smijeha od sinoć. Srebrn orah,
mjesečev, hladna sjena zipke i njegovo ponešto
uskovitlano disanje. Bojažljivo dotaknem kvaku,
na prstima, tiho, plašeći se poda: minsko polje trulo!
Na leđima, dišete tiho. Njegova krioca, šačice djedove,
raširena su i izvan rebara zipke: Galeb Džonatan Livingston.
Odjednom: štucneš! Jeza jagodica: buđenje,
rasulo sklada, plač grleni. Nijedna ova strofa
nema drugog smisla: kad se, rosan, provlačim pod kapima noći
(čamac bez vesala!), i kad svjetlac, kikić,
u meni zaluta, kad me nema ni grama u meni, tu je slika,
arhetip cvjetanja: vas dvoje bujate, plavite mi žile,
povodanj plemenit, čineći pristalim baš mi svako veče.
Prašnici i tučak, med nastaje gusti, zlatonosni.
Goran Sarić, Ipak, ljubavne pjesme
