Bio je početak maja – možda baš na današnji dan, dan Maršalove smrti – kad su Karadžićevi Srbi, kao koji dan ranije u Sarajevu, odlučili da „otvore karte“ i definitivno raskrste sa zadnjim mrvicama Titove ostavštine. Tog dana su na Konjic, grad u kotlini (po tome sličan Sarajevu), zapucali iz svih raspoloživih oružja. A mi (ujak, ujna, njihov sin, majka i ja), tihozboraši, pitomci Nojeve lađe, smo već, spremni na sve, sjedili u tijesnom podrumu sa gvozdenim vratima i bez prozora – jedinom kako-tako sigurnom mjestu u naše dvije stare kuće.
Da, s nama je bio i njihov pas, Glupko.
Plašljiv kakvog me je otac napravio, mislio sam da ću već nakon prve granate – tada nisam ni znao da postoje PAM-ovi, PAT-ovi i ostala “sredstva za dezinficiranje etnički čistih prostora”) – konačno i nepovratno “pregorjeti” od straha.
Ipak sam na kraju tu, u opkoljenom, i s vana i iznutra tasturanom gradu, izdržao skoro dvije godine. Izlazio u baštu, išao na posao, čak i, skupa sa susjedima, slavio rođendane i praznike.
I vidio šta je rat. Da nema, niti može biti gore i grđe stvari od tzv. « masovnog oružanog sukoba ».
Danas, 33 godine kasnije – da li je slučajno što su to i godine života koje je napunio Onaj Koji Je Završio na Krstu? – s tugom se i (skoro) nostalgijom sjećam te mračne prošlosti. Tugom, jer je tada rastureno sve, ili gotovo sve u što sam do tada vjerovao – moja zemlja, pravda, uvažavanje i sloga među ljudima. Ali i nostalgijom: koliko smo samo bili naivni kad smo vjerovali da su šovinizam i slijepa mržnja samo naše bolesti?
Ta čistota i vjera u pravednu moć « velikog svijeta » koji će nas, je li, ipak izliječiti, odavno su nestali. I to, bojim se, ne samo u mojoj duši.
Pogledajte sve ovo što se dešava oko nas, na svim meridijanima i paralelama.
Posebno mi se gade, zaista, iz dna duše: gade, sve te silne ceremonije i komemoracije koje se ovih dana odvijaju na svetim mjestima stradanja iz Drugog svjetskog rata. Čast i slava nevinim žrtvama, ali sve mi, baš sve, kazuje da iz najveće klanice 20. vijeka – kao, uostalom, ni iz svih prethodnih – ama baš ništa nismo naučili.
I to ne samo mi, koje “pametniji i napredniji” svijet često “krsti” za njega pogrdnim predikatom “Balkanci”. Iz te krvave škole ništa pametniji, plemenitiji, bolji nije izišao ni on, taj vrli novi svijet, u koga smo, naivčine, dugo bili zagledani k’o u abuzenze (eliksir, čarobni lijek).
I opet se, na raznim trgovima i stratištima, okuplja masa “važnih faca” u skupim odijelima, lažno se zaklinje na opštu sreću, mir i pravednost. A već sutra, business as usual, na raznim interesnim skupovima nekorisnih ljudi, dogovara nove urote, petljavine, sukobe “manjeg i većeg intenziteta” – sve u korist Njegovog Veličanstva Novca. I uz, ne zaboravimo!, slijepu pokornost (lako)vjernih masa.
Pjesmu koja je pred vama napisao sam u osvit gorepomenutog, prvog granatiranja Grada, dok je još bilo k’o ćat tanke nade da će sve, na neki volšeban način, izdobriti. Sad je, bez ikakvih iluzija, podastirem ovdje pred vama samo i jedino u krhkoj nadi da će njeni stihovi dirnuti bar neku srodnu dušu.
I to bi bilo nešto, u ovakvom dunjaluku.
V e t e r a n i
April . Šuma oko grada trepti jagorčevinom . U dvorištima ,
ispod raspuklih šljiva , ljudi ustrajno šute ,
uz žestok i opojan miris škije , hercegovačke .
U Gradu kome kucaju zadnji minuti
ostadoše samo građani , tihozboraši , pitomci Nojeve lađe .
Sjaj oružja ljeska iz borovine , hrastovine ,
bukovine , s Bjelašnice , Borašnice , Prenja ,
Čvrsnice . I , kao i prije petnaestak godina ,
PRIJE NJIHOVE ERE, cijeli bogovetni dan
nijedan morulj ne hraknu u svijetlo lice trotoara ,
na njegov pločnik . Niko ne pljunu Grad .
Gotovo da zaboravim tugu , i strah . Samo ,
na povratku kući , neko dijete viknu : Tata !
Trznuh se , zbunjen : moji su dječaci , s majkom ,
juče napustili ulicu , naš Makondo .
Goran Sarić
