(prvi dio)

(U izvještavanju o ratu u Ukrajini holandski mediji prate liniju manjeg otpora, smatra režiserka Lidija Zelović. Nedostatak kritike naspram rastuće vojne podrške Ukrajini povećava rizik od eskalacije)  

 

 

Nikako ne mogu zaboraviti ratove na Balkanu devedesetih godina. Smrt, uništene kuće i čitave porodice, izbjeglice, a naročito hipnotiziranu masu koja raširenih očiju ide ka rovovima, odlučna da na tom putu putu poubija komšije.

Mnogi Jugosloveni su tek godinama nakon “našeg rata” otkrili da su ih lokalni političari svojevremeno huškali jedne na druge kako bi se domogli vlasti. Kao i uloge  koju su domaći mediji odigrali u mentalnoj pripremi stanovništva za rat. Umjesto da kritički propituju nacionalističke političare o njihovoj zapaljivoj retorici, mnogi su novinari samo ponavljali priče koje su sijale mržnju. Na taj su način mediji postali servis za „kljukanje“ naroda idejama vladajuće politike.

Usred rata sam morala iz Bosne pobjeći u Holandiju. Kad sam u toku studija o filmu i televiziji naučila da su mediji u Holandiji već odavno nezavisni, osjetila sam olakšanje. Ako ovdje dođe mak na konac, pomislih, mediji će preuzeti ulogu kontrole nad politikom. Ali kad sada vidim izvještavanje holandskih novina, radija i televizije o ratu u Ukrajini, poslušnički karakter ovdašnjih medija mi i ovdje para oči.

 

Istina, holandski mediji ponekad dovode u pitanje odlučnost vlade da vlastitu sigurnost čuva slanjem sve više i više oružja u Ukrajinu, ali ta se kritičnost poslije brzo utapa u more nekritičkih izvještaja.

 

U međuvremenu su već prošle dvije godine. Palo je jako mnogo ukrajinskih i ruskih žrtava, milioni ljudi su u bjekstvu, ukrajinska ekonomija je uništena, a zemlja iz dana u dan gubi sve više teritorije. Dovedena je u pitanje evropska, a možda i sigurnost cijelog svijeta. Pa gdje su onda članci, intervjui i reportaže koji pod kritičku lupu stavljaju širu geopolitički priču?

 

 

 

Humanitarna intervencija

 

Između 1998. i 2001. radila sam kao nezavisni novinski producent i fikser u vojnim područjima. Za vrijeme operacije Allied Force, NATO-ovog bombardovanja Srbije i Crne Gore, najviše sam radila za BBC, ali i za holandsku emisiju Nova, prethodnicu informativnog TV-magazina Nieuwsuur. Prema NATO-u, razlog za ovu akciju je bio humanitarne prirode: zračni napadi su morali da zaustave vojne akcije i progon Albanaca na Kosovu od strane srbijanskih bezbjedonosnih snaga (Albanci su se na Kosovu željeli odvojiti od Srbije, a srbijanska vlada to nije dozvoljavala).

Mi iz zapadnih medija smo sa Srbima imali loše odnose. Nismo vjerovali jedni drugima. Svakodnevno smo s ratišta slali reportaže o ratu i ratnim strahotama, kao i o razaranjima od kojih je patilo albansko stanovništvo i teškim traumama koje ona prouzrokuju. S tog stanovišta, NATO-ovi napadi su izgledali apsolutno opravdani.

Pa ipak, ti su napadi izvođeni bez dozvole UN-a. Moje kolege i ja smo to tada navodili. No, budući da su Kina i Rusija blokirali dozvolu bombardovanja srpskih snaga, ni mi to, kao ni političari, nismo uzimali preozbiljno. Sada se pitam: zašto moje kolege i ja nismo tada političare strogo propitali o ispravnosti njihovih akcija? Za šta nam služe UN ako pojedine zemlje ignorišemo kad to nama odgovara? Na kraju krajeva, NATO je napao jednu suverenu zemlju, gdje su njegove snage  ubijale nevine ljude i uništavale infrastrukturu te zemlje. Sjećam se da smo mi u BBC-iju u početku razmišljali da u izvještajima spomenemo neleganost NATO-akcija, ali smo uskoro i sami preuzeli NATO-ovu priču o “humanitarnoj akciji”.

Tada nisam sumnjala da mi, zapadni novinari, stojimo na “pravoj strani”. Na koncu, i ja sam gledala albansko stanovništvo kako pati. Sad, 25 godina kasnije, znam da smo podbacili u našem poslu, i time doprinijeli tinjajućoj agresiji u kojoj i dan-danas još živi stanovništvo Kosova.

 

Čvrsti obrasci

 

Ruski mediji svakodnevno manipulišu svojom publikom. Složenu priču oko Ukrajine okreću na svoju ruku, pri čemu Rusi ispadaju heroji, a Ukrajinci i Zapadnjaci zlice. Da je to opasno, to je u Holandiji svakome jasno jer holandski mediji o tome vrlo često izvještavaju. Na primjer, u članku “Dezinformacija sigurna, plaćanje nesigurno” NRC  je u martu ove godine izvjestio o “oprobanoj metodi ruske propagandne mašine (…) Izvještavanje “o Evropi je selektivno i slijedi čvrsti obrazac koji je publici teško razumljiv“.

No, bojim se da i naši mediji pate od iste bolesti, i da je to za većinu Holanđana, baš kao i tamo za većinu Rusa, teško vidljivo. Vrlo se malo sumnja u naše čvrste obrasce argumentacije, odabir priča koje stižu do nas, pa i u to koje se priče odbacuju kao Putinova propaganda – ne samo u NRC-u, nego u svim holandskim ozbiljnim medijima, uključujući i Trouw.

Da li je neprestano širenje NATO na istok isprovociralo rat? I kako stoje stvari s NATO-ovom sumnjivom ulogom u državnom udaru u Kijevu 2014 kao i oko  Dogovora iz Minska (koji su morali okončati nemire u ukrajinskim regijama Lugansk i Donjeck?) Političari i novinari u velikom dijelu svijeta postavljaju ova pitanja da bi pokazali da je Zapad (su)odgovoran za nesreću u kojoj se Ukrajina sada nalazi. Zašto mi ne otvaramo ta pitanja?

 

Korijeni u Hladnom ratu

 

Osnova za naš selektivan pogled leži u Hladnom ratu. Kad je holandska politika nakon Drugog svjetskog rata zauzela proamerički kurs, holandski mediji nisu zauzeli neutralno, nego antikomunističko držanje. A kad je pao Berlinski zid, u Holandiji se dominantna politička ideologija pomjerila još više u pravcu SAD.

Pažljivo građen imidž Sovjetskog Saveza kao ‘evil empire‘[1], sada se neprimjetno prenio na današnju Putinovu Rusiju. Tako je Putin poslije ruskog upada u Ukrajinu često uspoređivan sa Staljinom, a veliki dio ruske umjetnosti, kulture i sporta je zabranjen. Zbog “sistematskog manipulisanja informacijama i dezinformacijama” EU je sedmicu nakon ruskog upada zabranila ruske medije na engleskom jeziku Russia Today i Sputnik. Udruženje holandskih novinara (NVJ) je na to imalo principjelne prigovore, pa je čak podnijelo i tužbu Evropskom sudu. Neobično je da je to u holandskim medijima prošlo skoro neprimjetno. A ni sudski proces nije urodio plodom.

Čini se da je preostalo samo da se potvrdi pretpostavka da zli čine zlo. Holandski novinari često izvlače zaključke, a da im nisu sasvim jasne okolnosti pod kojima se nešto desilo. Jedan sat nakon ubistava u koncertnoj dvorani u Moskvi voditelj emisije Nieuwsuur je ustvrdio: “Čovjeku se i nehotice nameće misao: da li je moguće da su ovo izveli ili inscenirali sami Rusi, odnosno ruske vlasti?”

 

Ili, uzmimo eksploziju gasovoda Nord Stream u septembru 2022. Informativna emisija Een vandaag je posvetila čitavu analizu sugestiji  da iza toga stoje Rusi, mada nema puno logike u uništavanju sopstvene investicije kojom Rusija Evropu čini zavisnom od sebe. Ipak su to prihvatile skoro sve stanice i novine. “Ovi incidenti nisu slučajni i sve nas pogađaju,” odjekivalo je prvih dana. Najavljivana je “snažna i jedinstvena akcija”. “Bezbjedonosno-ekološka pitanja” postala su pitanja od najvišeg prioriteta”. Ali kad se iz istrage pokazalo da napad vjerovatno nije izvela Rusija, nego možda Ukrajina, interesovanje medija za ovu “neprihvatljivu sabotažu” (NRC) najednom je iščezlo. Još uvijek nije razjašnjeno ko stoji iza nje. (U međuvremenu su CIA i AIVD (hol. obavještajna služba ustvrdile da je, uz dozvolu Zelenskog, napad izvela Ukrajina i da je AIVD čak prije napada upozorila Amerikance šta će se desiti! Prim. GS)

 

[1] Evil empire – Carstvo zla, op. G.S.

 

Lidija Zelović, Trouw, 28 juni 2024.

 

S holandskog preveo Goran Sarić ; lektura i korektura prevoda Goran Trkulja:

 

Lidija Zelović (1970) je režiserka, spisateljica i predavačica. Odrasla je u Sarajevu i između 1998. i 2001. radila kao nezavisni izvještač i fikser u ratnim područjima, između ostalog i u bivšoj Jugoslaviji. Zelović je studirala književnost u Sarajevu i studij filma i televizije u Amsterdamu.