Dok u Niskozemskoj
nismo dobili kuću,
u azilskoj smo sobici
nas četvoro
i tek rođena beba
držali svakakve životinjice:
ribicu, kornjačicu, zeku –
čak i zamorčića!
(Bože, što se taj,
u malome bubnju,
k’o mi u Bosni,
povazdan hitro
vrtio ukrug!)
Kasnije smo,
u našem novom domu,
imali kanarinca.
Prijatelj,
sad i on počivši,
spretnom mu rukom
načinio kavez.
Divno je pjevao, taj
naš pernati ljepotan.
No, jednoga dana došli moleri
i pticu smo,
zbog kućnih radova,
na par dana samo,
preselili na sprat.
Nikada više,
od njega,
ni glasa.
Hoće li, pitam se,
i djeca iz Gaze,
jednom iz svojih
gnijezda istjerana,
tako, zauvijek, zaćutati?
Goran Sarić
