Ljetopis 2025, Trebinje (2)

 

Od mnoštva priča koje sam Pod platanima i u šetnji Trebinjem slušao od mog druga Ize Rokolja – bezbrižna mladost, odrastanje na  omladinskim radnim akcijama, ljubav sa Slavenkom, njena borba sa opakom bolešću – najupečatljivija mi je ipak bila ona o posjeti grobovima velikana kubanske revolucije, Fidelu i Čeu.

 

Kad sam im prije nekoliko godina rekao da sam odlučio da pod stare dane posjetim Kubu i poklonim se sjenima velikana socijalističke revolucije, sinovi su mi rekli da nisam „dobar“: „Pa ti ne znaš ni ‚beknut‘ engleski,“ reče mi stariji.

„Ne znam, ali imam ovaj ‚jezik‘,“ i pokažem mu kreditnu karticu. „On sva vrata otvara.”

Nisu mi povjerovali. Mislili, valjda, da me je “opalio” trebinjski “zvjezdan”.

A kad sam pravio plan puta, čvrsto odlučih da ne letim preko Amerike. Ameri te mogu bez ikakvog objašnjenja strpati u prvi avion i vratiti kući! Sila boga ne moli.

Nego, odoh ja u Kubu preko Paname. Jest malo duže, jes’da tamo moram dva dana čekati na let za Kubu, ali nema veze. Snaći ću se ja. Imam onaj gore pomenuti „monetarni lijek“ za sve situacije.

Prije puta sam javio mojim sinovima – jedan u Skandinaviji, drugi na Kajmanskim ostrvima, oba uspješni, „svoji“ ljudi – da ću za nekoliko dana sletjeti na aerodrom u Havani. A oni, velim im, ako žele da me dočekaju, neka tada i tada budu tamo. Nisam čekao njihov odgovor.

I sve je prošlo u redu. Kreditna i “pričanje” rukama i nogama odradili su  svoje. U planirano vrijeme sam doista sletio u Havanu.

Noć. Žmirka tek nekoliko svjetala na aerodromskoj pisti i u zgradi pokraj nje. Izlazim ti ja sa pasoške i carinske kontrole kad tamo – sinovi. Obojica. Nismo se, dakle, moja Slavenka i ja oko njih džaba silno trudili.

Lete mi u zagrljaj. Smiju se, naglašeno su srdačni. Onaj mlađi naročito. Veli bratu: “Pare na sunce!”

“Kakve, bolan, pare?”, pitam ja.

“Ma, kladio sam se da ćeš uspjeti. A on da nećeš”, namigne, i crče od smijeha. “Daj ‘vamo pare,” veli bratu, “pa da vas častim!”

Tih nekoliko dana smo se lijepo družili, nastavlja Izo. Platili taksi da nas odveze do Čeovog groba u Santa Klari, udaljenog više stotina kilometara od Kastrovog mauzoleja. Zakleo sam se da ću i njega posjetiti.

A kad smo išli na Kastrov grob, na ulazu nam rekoše da se unutra ništa ne unosi: ni torbice, ni foto-aparat, ni novac, ništa. Nego se moramo vratiti 500 metara natrag, na ulaz u kompeks, i tamo ostaviti stvari. Ja pošizio: em ništa od slikanja, em se moramo vrnuti pola kilometra natrag!

Taman se počeh prepirati sa stražarom, kad iz pokrajne kućice izađe neki oficir. Odmah se vidi da je “čivija”.

“U čemu je problem,” pita. Ja mu se obratim, a mlađi sin prevodi na engleski.

“Odakle ste,” pita “čivija”.

“Iz Bosne i Hercegovine,” veli sin.

Oficir blijedo gleda: “Gdje vam je to?”

“Ma, bivša Jugoslavija,” nemoćno mu odgovori sin.

Onome odmah zasvijetle okice.

“Jugoslavija? Tito? Pa što ne kažete?!” Okrene se vojniku, nešto mu išareti, pa će opet mome sinu:

“Stvari ostavite ovdje, stavite ih u kesu, i sve će vas tu čekati dok se ne vratite. Ne brinite, sve će biti u redu.”

I tako smo otišli do Kastrovog posljednjeg prebivališta. Tamo sam kleknuo, položio onu ružu, i odšutio svoje. Bilo je dosta ljudi – to mjesto svakoga dana obiđe oko dvije hiljade ljudi iz cijelog svijeta – ali se za vrijeme mog klečanja niko nije ni mrdnuo. Svi su čekali de ustanem.

Kad smo se vratili do one kućice, čekalo nas je iznenađenje. Dok smo uzimali stvari, vojnik nam reče: “Otiđite tamo, u onu kućicu. Čeka vas oficir.”

Mi pokupimo naše stvari i uđemo u kućicu. A tamo stvarno isti onaj oficir, sjedi s rumom i četiri čašice na stolu.

“Drugovi, sjedite. Evo kafa i rum.”

Mi se unezgodili.

“Znate, moj otac već decenijama ne konzumira alkohol,” veli sin.

(“Ja ti odavno ne pijem. U mladosti sam ‘slistio’ cisternu vinjaka,” skoro šapće moj drug, kao pravdajući mi se za “grijehe iz mladosti”.)

“Hoće, hoće ovaj rum,” odgovori oficir. ”Ovaj rum je pio Josip Broz Tito, ono kad je dolazio na Kubu.”

 

***

 

Poslije u laganoj šetnji obilazimo centar Trebinja i njegov lijepi park, sa bistama velikih pjesnika: Petra Petrovića Njegoša i Jovana Dučića.

Ipak, najduže se zadržimo pred velikim spomenikom palim borcima i žrtvama Drugog svjetskog rata.

Slava im!

 

Goran Sarić