Darka Cvijetića sam, ima dome već dosta godina, upoznao kao vrsnog pjesnika. Njegove pjesme su mi nekako odmah, “na prvu”, fino “legle”. To sam mu, nekako u to vrijeme, odmah i napisao. Od tada smo, doduše rijetko, ali skoro neprestano, ostali u (pisanom) kontaktu.

Kad sam mu nedavno, u još jednom našem ”četanju”, rekao da me je jednog ljeta i na neviđeno dobro zeznuo, gotovo sam i preko te skromne, indirektne veze, osjetio da se žacnuo: “Kako to, čime zeznuo?”

Pa fino: jednog ljeta sam, naime, opet došavši u zavičaj, u Sarajevu kupio njegov “Šindlerov lift.” Na prvi pogled skromna, neobimna knižica od svega stotinjak strana. Uzeo sam je jednog lijepog jutra, sjeo na moju terasicu s pogedom na brda i dok se magla lagano razilazila nad gradom počeo da čitam. I čitam. I čitam. Čitao bez daha, zaboravivši na kafu i rakiju (prvu, jutarnju) na stoliću.

I odmah je tu, za dva-tri sata, naprosto ”progutao”. Pa poslije dugo razmišljao o njoj. Njenim tragičnim a tako dragim likovima, licima koje je ovako ili onako pregazio rat. O svim našim provincijama: prijedorima, konjicima, pržogrncima… u kojima smo, ništa ne shvatajući i nikom ne želeći zlo, podlijetali pod točkove surove, ljudožderske mašine koju su nekad i negdje pokrenuli mračni tipovi koji su snivali takozvane “velike snove”. (Otkrivam toplu vodu kad velim: “Put do pakla popločan je dobrim namjerama.”)

O tome, i još mnogo čemu drugom, i ružnom i lijepom, na vrstan način govori, pjeva, piše odličan pisac Darko Cvijetić.

 

Čast mi je, danas i ovdje, biti njegovim “virtuelnim domaćinom”.

 

Goran Sarić

 

 

DARKO CVIJETIĆ  

Nove pjesme

 

 

Oplakotina

 

riječi su ostale da vise u zraku

jedva sam ih skupio

da bih imao čime disati

 

pa šapćem:

kako je bogu dok je od mene vjerovan

a kako kad se vjerovanost u njega smanji za mene?

 

kad mu se vjerovanost umanji za mene

dovjeruje se mojom sjenom

mojim dahtanjem u mraku

 

kad je od mene vjerovan

ja se smanjim za njega

on dahće u bezvjetarju

 

udebljavan mojom vjerom

 

Dušik, dušek, dušica

 

(za Iru i Svica)

 

 

Kad se Nenad utopio,

toga poslijepodneva,

na plaži je, na pijesku,

ostao dušek.

 

Koji je on napuhao, sat

prije utapanja,

dubokim udisajima i

izdisajima, nasmijan.

Gotovo godinu kasnije,

Dušica je našla dušek u

garaži, ostavljen,

odložen, zaboravljen

kao oblak.

Stajala je šokirana,

odjednom shvativši.

 

Uzela ga je pod mišicu

i ponijela gore, u sobu.

Skinula se gola, zatim

pažljivo oprala svaki

kutak svojega tijela

i mokra legla na dušek.

Isprva je samo disala

zatvorenih očiju. Zatim

je na usne stavila pisak

za upuhavanje.

 

Lagano, posve lagano,

otvorila je gumeni mali

čep na pisku i uvukla

ga u usta.

Osjećala je kako joj se

usta pune Nenadovim

izdisanjem, njegovim

plućima trošenim

zrakom.

Udisala je njegovo

izdisanje, godinu dana

staro, uhvaćeno

u dušek pod njom, koji

se postupno tanjio

pod težinom njezine

uzbuđene, jecajuće

golosti.

Njegova je smrt izlazila

iz dušeka, njoj u dušik.

 

Dušica se mokra tresla

na izravnanom platnu

dušeka, i više se ništa

na ovome svijetu ne

može nazvati njegovim

zrakom.

 

 

U moždane kore savijene

Tore čekaju na put

 

 

Kako si mršav, kaže otac,

skrhan zračenjima tumora na

mozgu. Otac je sada moj mali sin.

Onaj koji se nije rodio.

Kojega nije stiglo biti.

 

Sada ja ocu mijenjam pelene.

I držim svijet. I nanosim Pavlovićevu mast.

Sada sam ja njegov mlado-

ubijeni otac kojega nikada nije

vidio. I tako me gleda.

Kao da me napokon dočekao

da pocijepam Spomenicu. Kao

da sam se vratio živ.

iz Jasenovca

 

 

Darko Cvijetić