(Nešto kao nekrolog za dr. Svetlanu Broz)
Sjedio sam u restoranu s društvom kad mi je stigla poruka iz zavičaja. Prijateljica iz Mostara javlja: “Žao mi je zbog Svetlane Broz.”
Odmah sam znao koliko je sati. Jer, samo dan ranije sam razmijenio nekoliko poruka sa Svetlaninom kćerkom Sonjom, i to putem telefona koji pripada (je pripadao, ah!) njenoj majci, dr. Svetlani Broz. Na moje pitanje kako joj je majka, Sonja piše da Brozova više nije u bolnici, nego je kod nje, ali da nije dobro. Već danima je u besvjesnom stanju, da je s njom nemoguće komunicirati.
Teku, dakle, njeni zadnji dani, u najboljem slučaju sedmice. Skoro se ispraznio Svetlanin pješčani sat. Kraj je blizu, bliže nego što smo očekivali, a svakako mnogo bliže no što smo se nadali.
I dok su drugi čavrljali za stolom, ja sam poslije cijelo to veče “premotavao fim” našeg poznanstva pa, slobodno mogu kazati, i prijateljstva.
Sa Svetlanom me je još prije jedanaest-dvanaest godina upoznao zemljak, novinar i pisac Amer Tikveša. Njemu sam, naime, onomad poslao rukopis antiratnog dnevnika iz koničkog pakla početkom devedesetih, “Lijepo gore klasici marksizma”. Tikveša je tada radio u fondaciju “Gariwo”, koju je osnovala i koju je godinama – sve do smrti – s uspjehom vodila upravo Svetlana Broz.
Nakon što joj je proslijedio moj rukopis, ona ga je “pročešljala” i vrlo brzo pristala da objavi u svojoj izdavačkoj kući. On se, naime, lijepo uklapao u njen mirotvorni koncept njegovanja građanske hrabrosti, kratko i lijepo sažet u naslovu njene popularne, internacionalno poznate i sada već legendarne knjige Dobri ljudi u vremenu zla.
U svom neumornom radu na isticanju dobrih primjera i hrabrih ljudi u lošim vremenima, obnavljanju pokidanih veza među ljudima na prostorima Jugoslavije, dr. Svetlana Broz je bila ona neophodna karika koja je isticala važnost nesebičnog djelovanja i u najtežim okolnostima. Djelovanja nacionalizmom neopterećenih, poštenih ljudi, ličosti koje nisu dale da se zaboravi sve ono lijepo i važno što je decenijama krasilo prostor bivše nam domovine: dobrosusjedski odnosi, povezanost, respekt, saradnja… Shvatila je koliko će, i u ratu, ali moždai više poslije njega, biti važna ova – u očima mnogih možda sizifovska – plemenita rabota.
Na jednom malom, naoko ne toliko bitnom primjeru sam se i sâm uvjerio koliko je Brozova bila osjetljiva na nepravdu i kukavičluk. Taj primjer je direktno povezan sa gore spomenutim antiratnim dnevnikom “Lijepo gore klasici marksizma”.
Za tu knjigu je vezan i mali incident, koji je Brozovu svojevremeno jako naljutio. Direktor Narodnog univerziteta u Konjicu je, naime, odbio da formalno “pokrije” promociju te knjige u prostorijama ustanove kojom (i danas) upravlja. Doslovno je rekao: “Evo vam prostorije, razglas i to je to, ali ja neću biti tu.” Uplašio se, valjda, čovjek što se u knjizi pominju- (i) neki zločini koji su se za rata dogodili u tom gradiću a o kojima se i danas radije šuti. U pristojnom svijetu se to zove nedostatak građanske hrabrosti, pojma koji je Svetlani Broz bio beskrajno važan. Stoga je ona odmah to prepoznala, i odlučno odbila direktorovi ponudu, okarakterisavši je, otprilike, ovako: “To je kao kad vas nego pozove da dođete kod njega, ali vam unaprijed veli da on namjerno neće biti tu.”
Nema veze. Mi smo istoga ljeta promociju te knjige napravili na Boračkom jezeru. Bilo lijepo i dirljivo. Pamtim i ovu zgodu: u jednom je trenutku jedan čovjek, moj bivši komšija, vidno uzbuđen upitao Svetlanu: “Ma jeste li vi stvarno Titova unuka?” A kad je ona s osmjehom odgovorila da jest, čovjek je ustao iz publike, prišao joj, rukovao se i pipnuo je, samo da bi se uvjerio da je Brozova stvarno tu.
No, moram reći i ovo: ona nije voljela da ljudi previše naglašavaju njeno porijeklo. Jako je cijenila djedov rad – pa i sama, na njen način, krenula njegovim stopama – ali joj je bilo jako stalo da je ljudi vrednuje zasebno, kroz rezultate njenih napora i zalaganja na povezivanju ljudi u Regionu.
A taj rad nije bio bez rizika. Zbog njene ljubavi prema zajedničkoj Bosni i Hercegovini šovinisti su je u Beogradu, posebno za vrijeme rata, često vrijeđali i provocirali. To je bio jedan od razloga zbog kojih se, nekako odmah iza rata, doselila da živi i djeluje iz okoline Sarajeva. To pokazuje koliko je Brozovoj bilo stalo da u našoj zemlji, ličnim primjerom, doprinese obnavljanju ratom dobrano narušenih međuljudskih odnosa.
Svugdje gdje je bila, širila je dobru energiju, i to bi ljudi kojima se obraćala veoma brzo osjetili.
Na ličnom planu smo i poslije nesuđene konjičke promocije ostali u stalnom kontaktu. Tako sam bio upućen u njene zdravstvene probleme – takve da čovjeku pamet stane! Zadnje godine uglavnom je provela u kolicima.
Ali sve ih je junački podnosila. Nikad, barem što ja znam, nije klonula duhom, niti zvučala beznadno. Često smo – budući da ni meni “nije falilo” zdravstvenih problema – jedno drugo tješili i bodrili da istrajemo.
I tako narušenog zdravlja, Svetlana ipak nije zanemarivala svoj rad. Skoro do zadnjeg dana je radila na lekturi, korekturi i objavljivanju knjiga njenog životnog partnera i druga, režisera i pisca Vladimira Gojera. (Oni koji znaju kojim tempom Gojer piše i objavljuje, znaju i da je to bio lavovski posao.)
Uz povremene javne nastupe, predavanja i promocije, još je stizala da radi na posljednjem vlastitom rukopisu. Upravou vezi s njim mi je nedavno uspjelo da joj se barem malo odužim za sve što je učinila za moju knjigu i mene samog. Zamolima me je, naime, da napišem kratki tekst za korice te knjige, na kojoj je radila punih osam godina. Radi se o autobiografskoj prozi “Moji”, koju je “Gariwo” objavio u Sarajevu 2024.
Ta knjiga je zapravo njen svojevrsni testament. U njoj je osvijetlila povijest one druge, manje poznate familijarne “grane: Jelinek, kako se djevojački prezivala njena majka Zlata. (Otac Žarko je bio stariji sin Josipa Broza Tita.)
“Moji” su dobra, uzbudljiva knjiga, puna plastično opisanih, uzbudljivih i (dijelom) nepoznatih detalja iz njene porodične (pa, dakle, i Titove) prošlosti. Bilo mi je uživanje i čast što mi je ukazala povjerenje da, zajedno sa dvojicom recenzenata, nešto napišem o njoj. (Vidi link dolje.)
To je najmanje što sam mogao uraditi za ovu veliku ženu u vremenima zla Osobu čiji će značaj, uvjeren sam, sve više rasti u nesretnim godinama koje živimo. Slava joj i hvala za sve!
Goran Sarić
