JAHORINA
Mada mi nije daleko, tek nešto malo preko Ivan-Sedla, na Jahorini sam bio samo nekoliko puta u životu.
Posljednji put je to bilo poslije sjajnog koncerta Dugmeta s Tifom u Skenderiji, i to sa (budućom) suprugom. Mjuza, cuga, snijeg i smijeh – bosansko pobratimstvo lica u svemiru.
Kasnije su došli divlji da otjeraju pitome.
Ranije sam nekoliko dana tamo proveo i na Četrnaestim zimskim… Draga današnja mlada rajo, ko to nije vidio, taj ne može vjerovati da je tako nešto uopšte bilo moguće. Pogotovo danas, u ovom pos(t)ra(t)nom svijetu, kad sve vrvi od zombija, terorizma, šetajućih bombi…
Zvuči nevjerovatno, ali smo mi, obični smrtnici, tih dana doista s uvaženim gostima i pokojim „otkačenim“, iz svoga karantina odbjeglim takmičarem u diskotekama i restoranima pjevali i plesali po vascijelu noć.
Naravno, nismo baš toliko naivni: bilo je i tada obezbjeđenja i policije, itekako. Ali ne toliko, i tako napadno, kao danas. Na svim takmičenjima, veselicama i tulumima nije, koliko znam, zabilježen ni jedan veći incident. Stvarno bijasmo silno ponosni: na našu zemlju, na medalju Jure Franka (transparent: “Volimo Jureka više od bureka!”), na šeher-Sarajevo i njegove gorde kišobrane: Jahorinu, Bjelašnicu, Igman…, Pa čak, mada ateisti, i na dragog Boga, koji nam je te godine podario snijega koliko i kad nam je najviše trebao.
Između svih tih pijanki i terevenki, uspio sam odgledati muški slalom na Bjelašnici. Bojan Križaj opet razočarao, a zlato i srebro pokupili Ameri, blizanci Stiv i Fil Mer.
I sad mi pred očima titra stara, crnobijela fotka: promrz’o, a osmjeh od uha do uha! U starim vojničkim kundurama ležim u dubokom snijegu i cugam iz skoro pune boce zvečka.
Nije dugo potrajala.
***
Povratak u budućnost
Ljeta 2016. nas sin i nevjesta časte vikendom na Jahorini. Iznajmili nam sobu u hotelu Vučko.
Što se tiče imena i simbolike – ne može bolje! Vučko je bio maskota XIV Olimpijade. Veseli vuk. Jahorinac. I oni će gore, samo što će odsjesti u drugom hotelu. Tako i treba. Mladenci imaju bolja i pametnija posla nego da gledaju naše izraubovane face.
Poslije se ispostavilo da su nam sobe tačno preko puta. Možemo viriti jedni drugima u televizore.
***
Veče prije odlaska na jahorinski vikend, s ovećim društvom odlazimo u restoran Park prinčeva. Ženi već dugo obećavam da ću je izvesti na neko mjesto gdje se ne jedu samo ćevapi i pljeskavice, pa je red da to jednom i ostvarim. Izbor je pao na jedan od mojih omiljenih dijelova Sarajeva. Dvije godine sam, naime, imao studentsku sobicu u zgradi stare željezničke stanice, tu, na Bistriku. Spominje je, ne jednom, i Miljenko Jergović u njegovoj magistralnoj autobiografskoj prozi Rod. Odatle se grad vidi kao na dlanu!
Jedno vrijeme smo u toj sobici u potkrovlju, sa prozorima toliko visokim da kroz njih vidiš samo nebo, manijački igrali remija. Ko izgubi, morao se, često u gluho doba noći, spustiti stotinjak metara niže po vruće lepinje. Jedna mala pekara je bila otvorena 24/7. Pa bi, kad zaboraviš vrećicu, to vruće, miomirisno tijesto prevrtao po rukama ko vruć krompir.
Kad kroz koloplet uličica nekako dospjesmo do restorana, zatekosmo prepuno parkiralište. Ipak sam nekako moju jazzicu uspio uglaviti između dva teškaša. Ostali neka se snađu. Ko im je kriv kad imaju velika, troškali auta.
Restoranska bašta na strmoj padini, licem prema gradu, još je ljepša nego što pričaju. Dugački stolovi, bokori cvijeća, svijeće, tamburaši u uglu… Plaatje (sličica), što bi rekli „moji“ Holanđani. I mada su sestra i zet htjeli da idemo još uz kosinu, u jedan nešto skromniji restoran gdje je, vele, bolja klopa, ne bí mi žao što smo odabrali baš Prinčeve.
Dovoljna mi je ova planinska hava, pa i sa malo smoga, grad i čiode svjetla pod nogama, tamburaši, viljamovka… Kako je tek bilo pašama?!
***
Jahorina je dio Dinarskog vijenca planina koji se proteže kroz sve bivše republike Jugoslavije osim Makedonije, plus Albanija. Najvišem jahorinskom vrhu Ogorjelici fali ‘konjska dlaka’ do dva kilometra nadmorske visine (1.916 m). Da je Onaj Gore tako htio, dodao malo više ‘tijesta’ i napravio je ‘pedalj mjesta’ višom, najčuvenija pjesma o njoj glasila bi malo drugačije, naime: ‘Aj, VELIKA je Jahorina planina’. Ovako je, u tom velikom lancu, našoj olimpijskoj ljepotici ostala tek uloga ‘krila’. ‘Visoki centar’ je Jezerski vrh u sjevernoj Albaniji sa 2.692 metra nadmorske visine.
Puna je bujnih pašnjaka, koje zimi često prekrije i do tri metra visoki snijeg.
Nagodna wiki o njoj veli slijedeće:
‘Izvanredna konfiguracija terena, obilje vrlo kvalitetnog snijega, pogodna klima, 20 kilometara staza za alpske discipline kao i blage padine (Rajska dolina) uvrstile su ovu planinu među najljepše i najpoznatije ski-centre. Prosječan broj dana sa sniježnim pokrivačem na Jahorini je 175 i to od listopada do kraja svibnja. Desetogodišnji prosjek visine sniježnog pokrivača u veljači iznosi 106 centimetara. (…) Jahorina je od Sarajeva udaljena 30, a od Pala 15 kilometara.
Premalo, čini mi se.
***
Put do račvanja prema Palama je prilično dobar, a nakon toga, vozači, oprez. Rupa – za izvoz. Priroda fantastična, ali… Od sličnih, pa i manje lijepih mjesta, u svijetu prave turističke meke. Krave koje pišaju lovu umjesto mlijeka. Ovdje, kao i na putu za Boračko jezero, pažljivo gledam kako da izbjegnem kratere na cesti i nekako se u komadu dopeljam do Vučka.
Veseli vuk je zaslužio bolju cestu.
***
U hotel stižemo malo iza podneva. Pridružuje nam se srednji sin, koji je doveo brata i nevjestu, pa će se istog dana vrnuti u Konjic.
Soba nam je dostupna tek od tri, pa autom odlazimo u malu izvidnicu. Prvo do velike okuke i prvog vidikovca, gdje izađemo da protegnemo noge, a majka i sin i da jednu zapale. Valjda – da im se pluća ne bi prenerazila ovolikom količinom ozona?
Poslije idemo dalje. Do nove velike serpentine s visokom travom i još ljepšim vidikovcem. Mi, starci, ostajemo kod auta, a Vanja gazi kroz travu do pojasa, i vrišti ko ludak.
***
Večeramo u hotelu Bistrica. Sasvim je drugačiji od našeg hotela. Jer, dok je luksuzni Vučko tih i nekako uštogljen,ovdje vrvi od mladog svijeta: sportisti, studenti, muzičari, posthipici i retrohipici… Skroz druga klijentela.
Umjesto prostrane sale za objedovanje, biramo terasicu pozadi, s pogledom na šume i vikendice. Tu smo jedini gosti.
Opslužuju nas dva ljubazna, diskretna konobara. Zadjenemo eglen. Jedan je bivši fudbaler. Sad mu je šezdesetak, golove više, kaže, ne zabija ni u snovima. Ali u prošlosti je često igrao u Konjicu, protiv Igmana. Zna sve stare asove sa stadiona na Metalčevom: Gašić, Pekić, Ćonta, Krajišnik, Ratko Sarić Raci… Kad čuje da se i ja tako prezivam, upita me, onako ispotiha, za generala sa Boračkog jezera.
“Znam ga, neki smo dalji rođaci. Opet redovno dolazi u zavičaj”, odgovorim.
Više ništa nije pitao. Kao da je osjetio da nerado zborim o, u izvjesnim krugovima, veoma poznatom imenjaku i prezimenjaku.
Poslije, kad se malo smračalo, donesoše nam i dekice. Ipak je ovo planina. Pitoma, ali – planina.
A večera – za prste polizati!
***
Kad je zamračalo, u posjetu nam dolaze prijatelji iz Rogatice, D. sa ženom i sinom.
- je u drugoj polovini osamdesetih godina radio u Srednjoškolskom centru „Bratstvo-jedinstvo“ u Konjicu kao profesor matematike. Tada sam ja tamo bio bibliotekar. Između nas dvojice je nekako namah kliknulo. Nekoliko godina prije rata on se vratio u rodni grad. Čekali ga, tamo, roditelji i njihova velika kuća i, napokon, posao u struci.
Kad je prošlo ludilo rata, D. je preko moje majke saznao broj našeg telefona u Holandiji i nazvao me. Nastavili smo tamo gdje su nas prekinuli.
Narodi ratuju, većinom nizašta, ali vazda neko ostane za ljudovanje.
Sjećamo se, večeras, i nekadašnje kafane Fudbal, u dijelu grada koji je dobio ime po maloj Neretvinoj pritoci: Trešanici. Kafanu je držala, sada već odavno pokojna, Ružica Petrović. Ona je tu bila sve i svja: i gazdarica, i kelnerica, i kuharica. Na njenu čuvenu čorbu svraćale su kamiondžije iz cijele Juge.
U Fudbal smo obično odlazili kad bismo obišli sve kafiće i birtije. Do duboko u noć igrali bilijar, obarali kiću, mezili i pili. Kićo je, u starinskoj varijanti bilijara, ona drvena gljivica koju kad oboriš gubiš sve do tada stečene bodove. Toliko smo se tamo bili odomaćili da nam je gazdarica znala ostaviti ključ da sami pišemo recke i plaćamo, a ona bi, umorna, odlazila na počinak.
Nakon eglena u holu Bistrice, izlazimo u šetnju. Vedra planinska noć. Svježe. Kao da u zraku već ćutim prve znakove mraza. Tihi kâs jeseni. Dok si trepnuo, eto zime.
Bit će da fantaziram. Ta tek je august!
***
Usred noći me iz sna prene ženin vrisak: “Eno ga! Opet!”
“Šta ti je, bona ne bila?”, osovim se u krevetu i vidim je meni leđima okrenutu. Pokrila se po glavi. Da nije ružno sanjala?
“Šta je?”, mrzovoljno ponovim, ljut što mi je otpuhala san.
“Šišmiš!”
I stvarno, u polumraku hotelske sobe – svjetluca još samo ekran televizora – ispod plafona luđački lepeta mali betmen.
Deja vu. Prošlog ljeta nam je sličan gospodin uletio u spavaću sobu u Konjicu. Sin i ja ga, uz istu ovakvu muziku moje dame, pola sata ganjali po sobi. Na koncu ga Sarić Jr. utukao peškirom. A ja potom s dva prsta uzeo za krilce i bacio u kantu za smeće.
Sad, kud ću, šta ću – gluho doba, nema smisla da bihuzurim hotelsko osoblje – ustanem i onako u gaćama i s jastukom kao hladnim oružjem stanem juriti za njim.
(Sreća da su mladencima preko puta bile spuštene roletne, inače bi me poslije dugo hakali.)
Srećom, veliki plakar je bio širom otvoren, pa kad zvijer, nakon silnog naganjanja, uleti u njega, brže-bolje mu zatvorim ta vrata. Nek’ crkne!
Malo je još lepetao i lupkao da bi se na koncu ipak primirio.
A kad smo ujutro na recepciji ispričali šta se desilo i oni poslali tehničku službu u sobu da sredi tu stvar, ništa nisu našli. Sve pretražili, vele, i ništa.
Znao, valjda, šta ga čeka, pa na vrijeme ispario.
***
Drugi dan. Sunce, mir, ljepota. Krećemo u šetnju. Prvo udarimo mountainbike stazom kroz šumu. Ne bâza nam se asfaltom, od njega smo i pobjegli.
Ispostavi se da je staza zapuštena, puna rupa i prepriječenih grana. Ovuda se dugo nije vozilo. Osim toga, gusta crnogorica nam zaklanja vidik, pa se već nakon par stotina metara ipak vraćamo na glavni put. Namjera nam je, po savjetu recepcionarke hotela, napraviti (za moje pješačke adete) veliki krug i suprotnim se obodom spustiti do hotela Lavina. Odatle bismo se, opet, nakon okrepljenja lako dočepali sobe, knjige i popodnevnog odmora.
Krug se pokazao većim no što smo mislili. Usput blenemo u vikendice kraj puta. Lijepe planinske kućice, s donjim dijelom od kamena, a gornjim od oblica. Često imaju sobe u potkrovlju. Naslagana drva – more cjepanica! Ponegdje i vrtovi, baštice, lijepe, uredne lijehe u koje je, vidi se, uloženo dosta truda i ljubavi. Ovakav tip kuće žele da prave sin i nevjesta na imanju na Borcima, očevom rodnom selu. Ako to naprave, nema mene više na Jezeru! Blizu vode, a skroz druga atmosfera.
Nakon izvjesnog vremena nismo više sigurni idemo li pravim putem, pa zaustavimo stariji bračni par – oboje dobrano preko šezdeset – i upitamo za Lavinu.
“Samo pravo, uskoro ćete se početi spuštati. Ne možete promašiti”, veli muškarac. “Uostalom i mi idemo u tom pravcu. Pridružite nam se.”
Tako, žene odskakutaše ispred nas k’o vjeverice. U razgovoru se uspostavi da je čovjek profesor na Građevinskom fakultetu u Sarajevu, stručnjak za hidrogradnju. Pred penzijom, ali i dalje veoma aktivan.
“Ne mogu da stignem svuda gdje me traže. Kod nas, ali i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori… Nemojte me pogrešno razumjeti, ali meni je ova podjela dobro došla. Sad svi imaju potpuno odvojene sisteme, svi nešto rade i grade, a stručnjaka malo.”
Šutim. Ne znam šta bih mu na to rekao. Tek sad, dok ovo pišem, pade mi na pamet ona narodna: “Svako zlo za neko dobro.”
“Ima ovdje posla”, dodade profa, zamišljeno zureći u brda. “Samo ga treba tražiti.”
***
Na večernji objed odlazimo u Lavinu, koja nam se tog popodneva veoma dopala. Prostrano, svijetlo, veliki kamin u uglu, jastuci sa oslikanim zastavama mnogih zemalja na sećijama… Virnuli smo i u jelovnik. Ima svega i nije preskupo. A navečer imaju i muziku.
Dvojica gitarista, u kasnim tridesetim, momci iz Rogatice, nenapadno listaju izvrstan domaći repertoar. Kao da su nas pitali: Atomci, Čola, Azra, Čorba, Valjak… I Lipe cvatu. Ih, što mi fali moj D! I nesvjesno se nekako vratiš u nama krasno doba. Skoro kao osamdesete. Trešanica. Kafana Fudbal. Kićo.
Samo one Ružicine čorbe, više, nigdje.
Goran Sarić
(Iz knjige putopisa “Rahat u Dokumu”, Buybook, Sarajevo, 2017)
