Iz Zemlje lala i kanala

 

 

Dva dana nakon izraelsko-američkog napada na Iran veliki mediji u Holandiji uglavnom se bave dvjema stvarima: prvo, taksativnim navođenjem pogođenih ciljeva i brojem žrtava dugo najavljivanog, za cijeli svijet vraški opasnog sukoba; i drugo, likom i (ne)djelom već u prvom valu bombardovanja usmrćenog iranskog vladara, ajatolaha Hamneija.

Daleko od toga da sumnjam u totalitarističku narav režima u Teheranu  i potrebu da se on promijeni – o tome svjedoče njegova dugogodišnja brutalnost i, u posljednje vrijeme, masovne demonstracije protiv istoga. Ipak postavljam retoričko pitanje: da li je zajednički napad SAD i Izraela zaista pravi način za tamošnji regime change? Da budem sasvim otvoren: otkuda nekome – bilo kome, osim Ujedinjenim nacijama, pa i to u sasvim posebnim slučajevima – pravo da po svom nahođenju napada i ruši vlade bilo gdje na svijetu? Ko i kada je napadačima dao “zeleno svjetlo” za tako nešto? Nije li to protivno jasnim međunarodnim „pravilima igre“, koje bismo uvijek morali poštovati, pa čak i kad se radi o režimima poput ovoga u Iranu?

Znam, znam…nisam slučajno napisao ono: „retoričko pitanje“. Irak, Avganistan, Libija, Kosovo, sasvim nedavno Venezuela, pa sad Iran… To su samo neki od tragičnih primjera osionog ponašanja Bijele kuće. Što se toga tiče, za one koji misle da je to tek stvar ludila aktuelnog američkog predsjednika: Donald Trump nije nikakav izuzetak američke spoljnopolitičke politike. Ne, on je samo najbrutalniji izdanak siledžijske, kvazidemokratske „crne loze“ koja sebe hvalisavo naziva „najvećom demokratijom na svijetu“.

No, kamo puste sreće da je problem samo u Americi, to jest u SAD. Nego, njihove siledžijske navade gotovo bezrezervno podržava cijeli Zapad.

Pogledajmo samo Zemlju lala i kanala.

Ugledne dnevne novin NRC, na primjer, kao udarnu vijest o napadu na Iran u naslovu i podnaslovu donose slijedeće:

“Duhovni vođa koji je u svoju zemlju donio siromaštvo, represiju i rat otuđio je svoj režim od Iranaca.

 

Nekrolog

Ali Hoseini Hamnei (1939-2026) Vrhovni vođa Irana. Preživio je nekoliko valova protesta, pokušaj atentata i ratove s Izraelom, Irakom i SAD-om. Njegovo uklanjanje (podvukao GS) s vlasti konačno je okončalo višedecenijsku autoritarnu vladavinu Alija Hamneija.

 

Nakon više od 36 godina sve krvavije represije, vladavina ajatolaha Alija Hamneija je završena. U subotu je iranski vrhovni vođa ubijen u svom uredu u 86. godini života tokom izraelsko-američkog napada na njegovu zemlju. […] „Smrt diktatoru“, skandiranja su sve više odjekivala ulicama iranskih gradova dok je još jedan val dubokog nezadovoljstva zahvatio zemlju i hiljade ljudi izašlo na ulice. „Vidio sam djecu na ramenima svojih roditelja i baku u crnom čadoru kako skandiraju ‘Khamenei mrtav’…“

 

Ima li ovdje, molim vas, i najmanjeg otklona od ovog varvarskog čina? Ikakve, ma i najblaže osude očitog kršenja međunarodnog prava? Ne.  Ovdašnji “nezavisni” mediji – Kao i obično kad su u pitanju Amerika i Izrael – od kritičkog “odmicanja” od vojno moćnih, vječitih prijatelja, bježe kao đavo od krsta!

Iako uopšte ne sumnjam u vjerodostojnost ovog izvještaja, nikako ne mogu da se složim s načinom na koji je ajatolah Hamei, kako to kaže novinar NRC-a, uklonjen: vladar jedne suverene zemlje ubijen u svom uredu u toku ničim izazvanog napada stranih saveznika? Može li se taj čin nazvati ikako drugačije negoli državni terorizam?

A da ne spominjem zločinačku prirodu samih napadača! O tome bi (ne samo) siroti Palestinci mogli podnijeti na hiljade dokaza!

 

Po meni je ovdje krucijalno pitanje: gdje je nestalo međunarodno pravo – da o pravdi i ne govorim?! Gdje su Ujedinjene nacije? Je li pad Berlinskog zida krajem osamdesetih zapravo u prvom redu iskorišten za to da bi se jedan silnik mogao širiti kad i koliko hoće i napadati druge zamlje kako mu se ćefne?

Jednako važno: nije li promjena režima u Iranu samo i jedino stvar stanovnika te napaćene zemlje? Kojoj Zapad, ako to doista želi, može pomoći na mnogo različitih načina, samo ne ovako: brutalnim bombardovanjem. To tamošnjem narodu zacijelo neće donijeti nikakav boljitak.

(Uostalom, sjetim ose kakav su samo haos “oslobodioci” iza sebe ostavili u Avganistanu, Libiji, Iraku…)

 

I, ne na kraju: ako Ujedinjene nacije, ta dozlaboga skupa “igračka” na East Riveru, ovako mlako, kukavički reaguju u slučaju flagrantnog kršenja međunarodnog prava,  što će nam onda one uopšte? Jesu li nam uopšte potrebne ovakve, Razjedinjene nacije: trome, skupe i neučinkovite? Možda je bolje da zatvorimo taj “dućan”? Onda bismo barem znali da smo prepušten na milost i nemilost moćnih silnika: danas SAD i Izraela, sutra Rusije, Kine ili bilo koga drugoga. Tada bismo znali da se zapravo nismo odmakli od prve pećine. To bi bilo jako teško, ali otrežnjujuće.

Evo, za kraj, kao mali znak solidarnosti sa narodom Irana, objavljujem novi odlomak iz romana “mog” holandsko-iranskog pisca Kader Abdolaha “Prije nego bude kasno”. Ovoga puta to je početni dio ovog djela koji govori o odluci glavnog lika da se napokon, poslije više decenija, vrati u svoj zavičaj.

 

Goran Sarić

 

 

Kader Abdolah, “Prije nego bude kasno” (odlomak iz romana)

 

 

Dosta je bilo. Vratio sam se.

Trideset godina od kuće, odsutan od kuće, dosta je bilo.

Moram natrag. Inače će biti kasno.

Ostavio sam, dakle, sve za sobom i otišao.

A nisam znao šta ću dobiti umjesto svega toga.

 

Otići, ostaviti svoj jezik, roditeljsku kuću i sve ostaviti je poklon samome sebi, ali je to za jednog umjetnika čak neophodan korak. Ali taj korak samo u određenom trenutku može dati plodove. Poslije toga se njegova snaga gubi i cijeli proces se okreće protiv sebe. Ja sam dospio na tu tačku, i želio sam se vratiti kući, na mjesto odakle sam došao. I ranije bih ja tu stigao, ali se nisam mogao vratiti zbog vladavine klera u mojoj zemlji. I, koliko vidim, taj režim neće proći dok sam ja živ.

Zato sam odlučio da više ne čekam, sve sam ostavio i krenuo.

Sad sam na mjestu na kojem moram biti, kome pripadam.

Tako je bilo. I sad sjedim za starim radnim stolom moga djeda, moga pradjeda, moga čukundjeda, i pišem da bih sve objasnio.  Sve što se već desilo, i sve što će se još desiti.

 

Moje knjige su prevedene na mnoge jezike, ali s nekim od tih prevoda sam se osjetio sretnijim i jače povezanim. To su prevodi koji su, zapravo, objavljeni ilegalno, za koje nisam plaćen. Tu spadaju i kurdski prevodi, oni su objavljeni u iračkom Kurdistanu. Tamo sam popularan, moje knjige su bliske kurdskim čitaocima. Nekoliko puta sam pozivan na predstavljanja tih prevoda, ali se nisam usudio otići, jer su tamo upadljivo prisutne i aktivne bradonje klerikalnog režima. Odmah bi me oteli, odveli u zatvor i od mene napravili nešto zbog čega više nikad ne bih mogao biti ono što jesam.

 

Moj prevodilac na kurdski jezik je fin čova, sreo sam ga nekoliko puta. Za našeg prvog susreta svratio je do mene kući. Sobom je ponio jedan primjerak njegovog prevoda, i kutiju sušenih smokava iz Kurdistana. Na sebi je imao klasično odijelo, onakvo kakvo se nosi u važnim prilikama.

“Vaši čitaoci bi željeli da jednom dođete u Erbil,” rekao je.

“Vidjećemo,“ odgovorio sam.

Nakon nekoliko godina opet je svratio. Ovog puta je donio tri prevedene knjige.

Nakon što smo ispili šolu čaja i popričali o situaciji u Kurdistanu, povjerio sam mu se i rekao: “Želim se vratiti kući. Trideset godina izbjeglištva je dosta, ne mogu više čekati da me puste u zemlju. A za to vrijeme moja majka sjedi kući i čeka da se vratim.”

Pažljivo me je slušao, ali sam se kolebao da li da mu se skroz otvorim.

Napravio sam pauzu, ustao i ponudio mu još jednu šolju čaja.

Kad sam mu je pružio, rekoh: “Da kažem ovako: dvoumim se da li da ilegalno uđem u zemlju. Jako težak zadatak, a ipak želim da to uradim. Inače će biti kasno.”

Prevodilac me je pogledao razrogačenih očiju. Rekao sam ono što sam mu zapravo htio kazati: “Možeš li učiniti nešto za mene?”

“Rado, kako Vam mogu pomoći?”

“Možeš li iskoristiti svoje veze i informisati se može li me neko preko iračkog Kurdistana prokrijumčariti natrag u Kurdistan u Iranu?”

“Prokrijumčariti natrag”, iznenađeno je upitao i spustio šolju.

“Da, natrag. Donio sam odluku, ostatak života želim da provedem kod kuće.”

Otkopčao je gornje dugme od nove košulje. Zapravo se činilo da hoće da skine sako, ali je bio pravi Kurd: nikad to ne bi učinio u prisustvu jednog pisca.

Maramicom je obrisao znoj sa čela.

“Da malo razmislim,” reče. “Vidjeću šta mogu da učinim.”

Nakon nekoliko mjeseci dobio sam njegov mail, i opet smo se sastali.

“Napravio sam nekoliko kontakata,” reče prevodilac. “Postoje mogućnosti. Ali, ne trebam Vam ni govoriti da je to riskantan poduhvat.”

 

Ranije, dok sam studirao, nosio sam lijepu, dugu bradu, bilo je to u doba hipika. Iz tog vremena su mi ostali samo gusti brkovi, a oni mnogo liče na kurdske brkove. Kad je kucnuo čas, zgrabio sam ruksak i odletio za Tursku, da bih odatle krenuo za Erbil.”

 

 

 

S holandskog jezika preveo: Goran Sarić