Što se tiče samih takmičenja, zauzet noćnim obilascima saraj’skih “kultnih mjesta”, gledao sam samo slalom. Ali moram priznati da se i njega slabo sjećam. Znam samo da su sve “rasturili” braća Steve i Phil Mahre, osvojivši srebrnu i zlatnu medalju. Braća su bila toliko brza da ih ni okom, a kamoli fotoaparatom, nisi mogao upratiti. Osim toga, moje društvance je, osim kapa, šalova, rukavica i vojničkih čizama uza se imalo i litar konjaka, u to vrijeme jako popularnog konjaka, “zvéčka”. Pa nam je, ruku na srce, nakon nekoliko gutljaja bilo sasvim svejedno ko će pobijediti.

Naš Bojan Križaj, vječiti tragičar velikih takmičenja, opet je zakazao. Ni ostali nisu bili sjajni. Na primjer, najbolji naš skakač Primož Ulaga, iako izraziti favorit, na velikoj skakaonici je završio tek na trinaestom mjestu. (Od tada ga je moj otac, ne bez jeda, uporno zvao: Usra Ga.)

Čast Jugoslavije – a time i čast olimpijskog grada, ipak je spasio jedan Slovenac: Jure Franko. On je 14. februara te, “nikad prežaljene”, 1984. godine osvojio srebro u veleslalomu. Ima li ikog na kugli zemaljskoj ko se i danas ne sjeća, ili barem nije čuo za legendarni transparent: “Volimo Jureka više od bureka”?!

A kad to kažu “prvaci svijeta” u pravljenju, a bogami, i jedenju bureka…

Tako je Jurek-Burek, još puno prije prvog Sarajevo film festivala, osvojio sva srca Sarajeva.

 

Te zime sam imao nepunih 25 godina. Dvije godine ranije završio faks, ostavio Sarajevo i Bistrik u njemu i vratio se u moj gradić na obalama Neretve. U to vrijeme je vladala velika ekonomska kriza, pa sam, mada po struci profesor, još uvijek tavorio na birou za zapošljavanje. Pošizio od čekanja, jednom sam solicitirao čak i izvan struke, ali me nisu primili ni za seoskog učitelja.

To je bio prilično jednoličan život: tu i tamo zaradio bih neku kintu, a ostalo vrijeme uglavnom provodio u čitanju knjiga i izlascima s rajom. Dani mi bjehu k’o jaje jajetu: kâsno buđenje, doručak, ljenčarenje, malo trčanja, pa u kafić. Ručak i popodnevni odmor, a i naveče uvijek isto: kafić, čašica, posljednji krug gradom, i “u krpe”.

A onda je došla zimska olimpijada. Svi smo tada nekako živnuli. Bio je to dobrodošli iskok iz kolotečine, iz pospanog poluživota.

I možda baš zato što nam se cijela velika zemlja, Jugoslavija, nalazila u ekonomskoj krizi, bilo nam je očajno stalo da se svijetu pokažemo u pravom, najboljem svjetlu. U cijeloj Bosni i Hercegovini je zavladao neviđeni entuzijazam, neka pozitivna nervoza koju ja lično mogu usporediti samo sa uzbuđenjem moje majke – koja je bila vrlo dočékna žena – pred dolazak nekih veoma važnih gostiju.

Jedini problem te zime, pred sam početak ZOI, bio je nedostatak snijega. A zna se: pita se od pijeska ne pravi.

A onda nam se nebo smilovalo. U cijeloj zemlji grunuo veliki snijeg. Što bi rekao moj ôco: “Ima boga da je kolik’ buha!”

 

Imao sam sreću da je moja sestra tih godina studirala u Sarajevu. Sticajem okolnosti “naslijedila” studentsku sobu koju je do prije nekoliko godina koristio njen “veliki” brat. Tako da nije bilo šanse da odbije moju molbu da joj za vrijeme Igara nekoliko dana pravim društvo u dobro poznatoj prostoriji.

 

Kao i svima koji su imali sreću da ih dožive, i meni su ti dani ostali u neizbrisivom sjećanju. Snježnim pokrivačem utišane a ipak pune,  užurbane ulice i svuda prepuni kafići: Đerdan, Dedan, Stari sat, ’84, Orijent, Lisac, Davorin… Naveče si tu mogao ući samo ako ti je put krčio kakav majk tajson!

Bilo je i diskaća, naravno. Nećete vjerovati, ali se u njima katkad mogao zateći i poneki slavni sportist, željan zabave i druženja.

Naravno – a kako drugačije?! –  bilo je i bezbjednjaka u civilu. Ali oni nisu bili uočljivi, a kamoli nametljivi. S njima nismo bili “na ti”. Shvatali smo ih kao nužno zlo. Oni su se brinuli da sve prođe kako treba.

Srećom, sve je prošlo veselo i opušteno, bez ijednog značajnijeg incidenta.

To doista bješe neko sasvim drugo vrijeme. Država nam se činila veoma jakom. Teroristi su – ako ih je i bilo – “stanovali” negdje drugdje. Šovinisti se skrivali po mišjim rupama. Tek nekoliko godina docnije su izvirili otrovnim njuškicama.

A danas, četrdeset i kusur godina? Ostario sam, djeca mi već odavno ustaju u busu i tramvaju. Ondašnja moja zemlja više ne postoji. Bosna i Hercegovina, jednako moja, postoji, ali diše “na kapaljku”. Rasturile su je, rastočili, i još uvijek rasturaju i rastaču sitne duše, šovinisti koji su se te davne osamdeseti četvrte uglavnom krili po kanalizaciji i rupicama.

Sport još uvijek pratim, ali sve manje. Kako je jednom davno za nogomet rekao Sarajlija i željovac Štraus sa Grbavice, i sve ostale iole lukrativne sportove uništila je velika lova. Hoćete primjer: jedan solidan “gurač napuhane mješine”, recimo iz Afrike, u stanju je vratiti kompletan spoljni dug neke omanje zemlje na tom nesretnom kontinentu. Je li to normalno?!

Zimske sportove pratim još manje od ljetnih. Možda je to i stoga što za vrijeme zimskih igara ZOI ovdje, u Holandiji, uglavnom prenose brzo klizanje. U tome su oni šampioni svijeta, tu se Holandezi “nafataju medalja”. A meni, pravom Jugosu, taj sport je smrtno dosadan.

Drugi je razlog što ni u sportu odavno više ne vlada jednakost. Ako već na otvaranju nije bilo ruske, zašto su onda tu bile, na primjer, američka i izraelska zastava?

Naivno pitanje, je l’da? Ponekad baš volim postavljati takva pitanja.

Osim toga: kad izgubiš svoju zemlju, na sportska takmičenja gledaš drugačije. Bez velikog entuzijazma. A sport bez strasti je kao cigara bez upaljača!

Istina, i na olimpijskim igrama uvijek navijam za sportiste iz svih naših krajeva. To mi je nekako prirodno. Oni su mi nekako bliži, draži od ostalih. Ali se desi da pobjede i odmah počnu da urlaju, mašu stijegovima, sve “uprskaju” pozivajući nekog uju da im uveliča slavlje. Tada se u meni nešto najednom ohladi, i kao zatamni. Kao kad u hladnjači ugasiš svjetlo.

Tada definitivno, nakon trideset i više godina, više nisu, niti će ikada biti moji.

Izuzetak su takmičari sa dresom moje “uže domovine”, Bosne i Hercegovine. Kod “zmajeva” i “zmajica” još nisam primijetio takve bijedne gafove. Budući rijetko uspješni, za njih navijam kao za slabiju braću i sestre.

Ali katkad znaju i ugodno iznenaditi. Tako me je ovih dana ugodno iznenadila mlada skijašica Elvedina Muzaferija. Upalila svjetlo u bosanskoj mračnoj hladnjači.

 

 

Goran Sarić