Priznajem da nisam vjernik. Da nema zvijezda, na nebu bih vidio samo crnu rupu. Ipak, poštujem svaku vjeru, i rado idem na vjerske praznike i slave. Moji ih prijatelji ne slave da bi bili bolji od drugih, nego zato što iskreno vjeruju i poštuju i vlastitu, ali i tuđu tradiciju.

Ponekad sam  čak znao i zavidjeti vjernicima. Kao, recimo, u nekim situacijama u ratu. Ili kad mi se desilo ovo s nogom. Jer, za takve ljude su šamari života Njegova (nedokučiva) volja. Viša sila, protiv koje se niti ima smisla, niti valja buniti.

Bilo je lijepih dogodovština, na tim mojim vjerskim slavljima. Pamtim, recimo jedan ratni bajram. Pravi bosanski: svijeće, malo meze i rakijice, prijateljeva gitaru koja nam je bar te noći nadjačala “muziku” granata.

Pa jedan lijepi, tihi, zaljubljeni Božić u snijegom zavejanom Zagrebu. I mnogo onih drugih, januarskih, kod bake i djeda na rodnom selu.

Ovoga puta ću ipak izdvojiti dvije sličice vezane uz najveći katolički praznik. Jednu iz, sada već daleke, prošlosti, a drugu – tako reći juče.

 

Sredina sedamdesetih. Nas petorica, “mali maturanti”, šiljokurani, pozvani kod susjeda na Božić. Njegovi roditelji otišli na plesnjak u Društveni dom, tada najprestižniji restoran u gradu. Svirala u to vrijeme popularna grupa Sombrero. Nisu oni izvodili samo meksikanske pjesme, nego i šlagere, pop, narodne i zabavne. Srećom, “cajki”  tada nije bilo. Ili bar nisu bile “in” kao danas.

Elem, susjedovi “starci” na ples, a nama prazna “gajba”! Domaćica ostavila tanjir sira i narezaka, a mi još nakupovali svakojakih grickalica. Imali smo samo jedan problem: piće. “Brdo” soka, i samo litru vina.

“Litru, tata?!” zavapio naš drug ćaletu.

“Litru. I to vam je previše. Niste punoljetni.”

A ta litrica je “pukla” dok si rek’o “keks”.

Ali, ako smo maloljetni, nismo maloumni. “Znam gdje stari ‘šteka’ vino,” slavodobitno će susjed, i odjuri na tavan, po pletaricu.

Nismo je se okanili dok je nismo iskapili. Ali kad smo se probali osoviti na noge maloljetničke…

Dušu sam ispovraćao. Tri dana ostao u krevetu. Ali na taj način i vječno zapamtio prvi “vinski” Božić.

 

Druga priča ima ljepši završetak. Ispričala mi je prijateljica, Mostarka, već dugo zaposlena u jednom ovdašnjem projektantskom birou. Priča skoro suviše lijepa da bi bila istinita, a ima sve elemente božićne bajke.

Moja prijateljica na rađi ima jednu koleginicu, mladu Njemicu. Ta radi u direkciji kao viša sekretarica. Iako je tek 6-7 godina ovdje, cura perfektno govori i piše na holandskom. Čak je, priča mi drugarica jednog opuštenog popodneva ispod okićene jelke, na završnom ispitu administrativne škole dobila najvišu ocjenu iz čitanja i pisanja. Bolju od svih autohtonaca!

Elem, cura se ovdje zaljubila, udala, dobila dečka i curicu. I sve bilo kao u bajci dok se đuvegija nije naprasno zaljubio u drugu, i riješio da sirotu Njemicu istjera iz kuće.

“Nisam se bunila. Ne mogu više da ga vidim,” ispovijedila se mojoj drugarici. No, to je značilo da mora brzo djelovati, usred zime što prije naći drugi stan.

“I, kako da kažem djeci da odlazimo,” kršila je ruke mlada Njemica. Sinu pet, a kćerki tri godine.

“Ne brini, tu ću ti ja pomoći,” utješila je moja Mostarka. Isprintala tlocrt novog stana, vješto izrezala modeliće namještaja od kartona: sto, stolice, dva ormara i kaučeve, sve to strpala u kesu, i sutradan joj tutnula u ruke.

“Evo, pa im polako, kroz igru, objasni o čemu se radi. Reci da vam je to sada novi dom. A za stan ćemo već vidjeti. Prvo da ga dobiješ.”

I uspjelo joj je, doista. Brzo je našla zgodnu kućicu. Ali sad su je stisli rokovi: imala je svega petnaestak dana za preseljenje. A prije toga brdo poslova: zamjena dotrajale elektroinstalacije, krečenje, farbanje, postavljanje laminata …

Mostarka je i za to imala odgovor. Da drugarica ne zna, poslala mejl kolegama sa odjela. Objasnila šta i kako, i zamolila da priskoče upomoć. Napišu kad su slobodni, u čemu vješti, šta znaju raditi. Uzela od koleginice ključeve nove kuće. “Idi ti djeci, njima si sad najpotrebnija. Ništa ne brini, javiću se na vrijeme…” Ova ništa nije pitala.

Raja sa odjela se odazvala, i to u solidnom broju. Brzo je napravljen plan akcije, raspored, i prionuli su na posao. Neko predveče, nakon radnog vremena, a neko, bogami, i u toku “svetog” vikenda. Jedni krečili, drugi farbali, treći strugali stolariju, četvrti postavljali laminat, dovozili potrebni material, a odvozili smeće, čistili, prali prozore…

Četiri dana prije krajnjeg roka drugarica je mladoj majci predala ključeve.

“Evo. Imaš još dovoljno vremena da se na miru useliš. Otiđi u stan i vidi kakav je. To ti je od nas.”

Ne garantujem da je baš sve bilo ovako – piščeva mašta uvijek nešto doda, a nešto oduzme – ali to je, u suštini, to. Čuda se još dešavaju, posvuda. Samo ih treba prepoznati. Neka od njih smo i mi u stanju napraviti, a da to ni ne znamo. Samo što ne treba čekati Božić, ili šta god, da se najednom prodobrimo.

 

 

 

Goran Sarić

 

(Iz knjige kolumni u pripremi pod radnim naslovom “Svijet po Mišri”)