Ljetne sumrake volim,
kad go se bacam
u planinsko jezero
i time rasjeram roj mušica,
jezerskih pastrmki plijen!
Volim i zimu,
kad s večeri
dugo sam
sâm za stolom,
kroz prozor zurim u tminu,
i slutim košmar,
led i strah,
ulici prepuštenih
tih divnih stvorenja.
Volim i proljeće,
Tada i u meni,
starom i klecavom (već!),
najednom uzvrije krv..
Tada mi k’o oskoruše,
slatke kruške,
u krilo padaju
zreli stihovi.
A najviše,
daleko najviše,
volim oktobar,
ono kad jesen
ufasta prste
svemogućim bojama.
Tad često sanjam vjevu,
dugorepu,
kako sa niske grane
skače na baštenski sto
i bez sraha
sa njega kupi mrvice
od našeg
netom završenog doručka.
