Juče mi je, drito iz Zagreba a preko Utrechta, stigla jedna neobična, tuđa a moja knjiga.Izvanredna. Neobična, a čiji je i put, u njenom bosanskohercegovačkom ruhu, bio veoma čudan.
Radi se o romanu za djecu čiji je naslov “Pluk, dječak iz Solitera” (u originalu: Pluk van Petteflet), nizozemske spisateljice Annie M. G. Schmidt. Tu knjigu sam još davne 2000. godine preveo i poklonio je djevojčicama i dječacima sa područja našeg, to jest bosansko/srpsko/hrvatskoga jezika.
Važno je kazati da je to bio moj prvi prevod nekog književnog djela sa tog “mog” novog jezika. “Vatreno krštenje” u novoj, meni isprva toliko tuđoj gramatici, vokabularu, sintaksi.
U radu na tom djelu silno su me veselili spisateljičin bogati svijet mašte, interesantan zaplet, topao lik glavnog junaka i zanimljivi likovi njegovih “pomagača”.
Pluk, dječak iz Solitera je vjerovatno najpoznatiji naslov Schmidtove, dobitnice glasovite nagrade Hans Kristijan Andersen, u krugovima upućenih u cijelom svijetu poznate kao “dječiji Nobel”. Annie M. G. Schmidt je, uz Harryja Mulischa nesumnjivo najglasovitiji pisac/spisateljica sa nizozemskog jezičkog područja. Njene knjige su prevedene, i još se prevode, na mnoge svjetske jezike.
“Moj” Pluk je, barem koliko ja znam, prvo prozno djelo Schmidtove prevedeno na naš(e) jezik(e) Posebno sam se lijepo igrao sa ličnim imenima: Tetka Čistunica, Golubica Doli, Gospodin Olovka, Žohar Zaza, Ptica Frćkavica, Željka Znatiželjka… Čaroban svijet u kojem sam, zahvaljujući nizozemskoj spisateljici, na posredan način i sâm imao zadovoljstvo učestvovati!
Poslije tolikih godina mi je, kao prevodiocu, žao samo jedne stvari: sa sadašnjim znanjem i iskustvom bih, naime, Pluka “krstio” imenom Čuperko. To bi bilo simpatično a opet sasvim u duhu jezika na kome je djelo nastalo.
Knjigu je objavio, u toj oblasti, do tada malo poznati izdavač Dom štampe Zenica. Ljudi iz tog preduzeća su, zapravo, više htjeli pokazati kako su u stanju uraditi jednu lijepu, za naše prilike, prilično luksuznu knjigu, nego što im bješe stalo do komercijalnog uspjeha: tvrde korice, sjajni papir, izvanredno otisnuti crteži ilustratorice Fiep Westendorp…
Podrazumijeva se da, u takvim okolnostima, za knjigu nije bilo skoro nikakve reklame. Relativno mala književnost, kod nas nepoznata pisateljica, prevodilac – početnik, pa još “dijasporac” …
Tim više sam se iznenadio kad mi je nakon izvjesnog vremena iz zavičaja stigla vijest da je baš “moj” Pluk ušao u obaveznu lektiru za djecu do 12 godina u osnovnim školama u cijeloj Bosni i Hercegovini! Bilo mi je silno drago što su avanture tog malog, simpatičnog mangupa osvojile i meni nepoznate ljude iz komisijw koja sastavlja spisak najvrednijih djela za osnovnoškolce u mojoj domovini.
No, uskoro su stvari krenule nizbrdo. Knjiga je raznim “kuhinjama”, za koje sam tek kasnije saznao, izbačena sa tog časnog spiska – izdavači se bore “i rukama i nogama” da svoje naslove “uguraju” u lektiru, jer im to donosi, za naše prilike, golem novac – a kao “usputni” izdavač, “Dom štampe” nije htio da roni u tim mutnim vodama. Zarada od književnih djela mu nije (bila) osnovna djelatnost.
Na taj, tipično “naš, način su mnoga djeca na prilično velikom jezičkom području uskraćena za privilegiju da uživaju u Plukovim čudesnim avanturama.
Ima i gore: u “vunenim vremenima”, se zenički “izdavač-koji-to-nije definitivno raspao. Veliki dio tiraža netragom je nestao, tako da se danas knjiga praktično više nigdje ne može kupiti. Dok se još moglo, uspio sam nabaviti nešto primjeraka i podijeliti ih djeci prijatelja, tako da su mi na koncu ostala samo tri primjerka. Jedan sam poklonio unuci, jedan pohranio u biblioteci u kojoj i dan-danas radim, a jedan nekome posudio. I, kako to često biva, zaboravio kome. A “pošteni čitalac” se više nikad nije javio.
Tako sam ostao bez ijednog primjerka mog najdražeg prevoda – od njih preko dva tuceta! – s holandskog jezika.
No, čuda se ipak dešavaju.
Prije izvjesnog vremena, “švrljajući” po internetu, slučajno naiđem na jedan antikvarijat u Zagrebu koji putem interneta nudi upravo tu knjigu! Doduše, neki podaci na sajtu “ne štimaju”: (meki povez, drugi izdavač…), ali bi to morao biti “moj” Pluk: godina izdanja, lična imena, ilustracije… Ma, nema greške!
Ne budi lijen, zamolim prijatelja koji živi u glavnom gradu Hrvatske da provjeri imaju li u toj knjižari još primjeraka. Ovaj to odmah uradi i dobije potvrdan odgovor: da, imaju još jedan primjerak malog “Čuperka iz Solitera”.
A kad je, nakon nekoliko dana, moj drug otišao na lice mjesta, ljubazna mu je zaposlenica rekla da je slučajno pronašla još jedan primjerak! I, naravno, sačuvala ga je za nas!
Mojoj sreći nikad kraja. Prijatelj mi je uskoro poslao ta dva dragocjena primjerka, koji su se, nakon još nekih sitnih peripetija – bez kojih Čuperko, izgleda, ne može – napokon našli na pravoj adresi. Važno je da je na koncu Pluk, i to u dva odljevka, stigao u moje ruke. To jest ručice. Jer, moja druga i treća unučica takođe zaslužuju svoje primjerke?
A ostala djeca u Bosni i Hercegovini? Pa, ako se nađe pravi, djeci sklon izdavač…
Goran Sarić
PS Više o knjizi “Pluk, dječak iz Solitera” čitajte na:
