U nedavnoj bilješci o nesretnoj sudbini Duška Trifunovića napisao sam da sam osamdesetih godina prošlog vijeka, u saradnji sa SSO Konjic, u amfiteatru Srednjoškolskog centra organizovao na desetine književnih večeri s najuglednijim književnicima: Kiko Sarajlić, Dara Sekulić, Stevan Tontić, Rajko Petrov Nogo… Sala je najčešće bila dupke puna, što danas, u vrijeme “smrti poezije” i lakih štiva, zvuči gotovo nevjerovatno.
E, jedno od takvih, prelijepih stihovanja, bilo je i moje, i naše druženje s nedavno preminulim meštrom pera, pjesnikom i scenaristom Abdulahom Sidranom.
U to vrijeme sam već bio iščitao njegove prve dvije zbirke poezije “Šahbaza” (1970) i “Kost i meso” (1976, ali i treću, u to vrijeme tek izišlu i sad već legendarnu “Sarajevsku zbirku” (1979). Naprosto sam se zaljubio u te knjige, odgovarale su mom poetskom senzibilitetu, pa sam prilikom našeg upoznavanja u Klubu književnika sa izvjesnim strahopoštovanjem prišao velikom pjesniku. No, Sidran se pokazao vrlo neposrednim čovjekom. Obratio mi se kao da se poznajemo sto godina i s radošću prihvatio poziv da dođe na književnu tribinu u grad na Neretvi.
A kad je napokon stigao – dobar glas daleko se čuje – dočekala ga je puna sala radoznalih ljubitelja književnosti. Sama veče je bila vrlo uspješna. Avdo je bio izuzetno lijeporjek čovjek, pa je auditorij brzo opčinio svojim pjesmama, ali i načinom na koji ih je govorio stihove.
Pored lijepe atmosfere, iz tog susreta su mi dva detalja posebno ostala u sjećanju: kad je, naime, vadio svoje do tada objavljene, obimom nevelike knjige i stavljao ih na sto na maloj bini, namignuo mi je i tiho rekao: “Izeš ti pisca koji sva svoja djela može stavit’ u kurirsku torbicu.”
A onda, kad se veče već “zakurlala” i ja mu postavljao pitanja, stalno ga iz poštovanja oslovljavajući sa “čika Avdo”, u jednom se trenutku nageo ka meni i šapnuo mi u uho: “Nemoj me više ‘čikat’, majke ti”!
I poslije smo ostali u kontaktu. Počeo sam objavljivati pjesme u sarajevskim časopisima, pa onda prvu i drugu knjigu poezije. On je to pomalo pratio, podržavao “na daljinu”. Ponekad bismo se i sretali. Sjećam se da sam jednom, ne znam kojim povodom, svratio u njegov tadašnji dom u Ulici Kate Govorušić, koja je bila u neposrednoj blizini Ulice Danijela Ozme. Tamo je sredinom osamdesetih bilo sjedište Književne omladine BiH, organizacije kojom je tih godina predsjedavala moja malenkost. Tu sam i upoznao njegovu prvu suprugu, Šahbazu, vidio bebu Mirandu.
Koncem osamdesetih – početkom devedesetih sam u Konjicu s nekolicinom istomišljenika osnovao podružnicu UJDI-ja (Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu). Gajili smo donkihotsku nadu da se divljanje nacionalista još može zaustaviti. U istoj onoj sali gdje je Sidran nadahnuto govorio stihove, uz njega, na osnivačkoj skupštini su učestvovali i Žarko Puhovski i Predrag Matvejević. Svi smo još uvijek vjerovali u nemoguće, zalagali se za mirnu transformaciju federativne Juge u mnogo labav(ij)u konfederaciju. Samo da rata ne bude. Sjećam se da je Avdo nakon skupštine, na piću i mezi u prostorijama Amaterskog pozorišta “Neretva”. već malo “pod gasom”, više puta ponovio: “Ne dirajte mi Jugoslaviju. Ne dirajte mi Jugoslaviju.”
( Imao je rijedak dar da, kad malo gucne, govori sve ljepše i visprenije.)
Uprkos svim našim “jurišanjima na vjetrenjače”, naskoro je buknuo rat. On u Sarajevu, ja u Konjicu. Pokatkad bih, u kakofoničnoj šumi glasova, putem radija čuo i njegov glas. Osjetilo se da je bijesan i ogorčen na vandale koji su divljački razvaljivali Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu.
Potpuno sam ga razumio, i dijelio njegov bijes. Ipak, u to vrijeme mu se znala “omaknuti” i poneka neomjerena, pa i opasna izjava, poput onih kojima je teškim riječima okarakterisao neke kolege drugih nacionalnosti koje su, kao i on, ostale u Sarajevu. To nije bilo lijepo. Zbog takvih stvari se u to doba i glava mogla izgubiti! Ali takav je bio Avdo: uvijek bez dlake na jeziku, ponekad i prehitrog jezika. Ipak ja ga nikad nisam doživljavao kao nacionalistu.
Poslije rata, već iz tuđine, nazvao sam ga i zamolio da mi recenzira knjigu ljubavne poezije. Rado je na to pristao, bez ikakve naknade, i moju treću knjigu ocijenio vrhom tadašnje mlade bosanskohercegovačke poezije. Moram priznati da mi je to mnogo značilo.
Poslije je pozitivno ocijenio i u štampariju “pustio” još jednu moju knjigu pjesama, “Tango aquarino”. Samo, tada je već imao problema s vidom, nije smio dugo da čita. Rekao mi je da mu pošaljem desetak pjesama, pa će ih on ocjeniti.
Tako je i bilo. I ta recenzija je bila izrazito pozitivna.
U njegovoj docnijoj svađi sa ”sarajevskom čaršijom” nisam htio da učestvujem. Naprosto, nisam znao dovoljno o cijeloj toj stvari. I on, ali i neki njegovi oponenti su mi dragi ljudi, pa nisam htio da zauzimam stranu. Jednom mi je čak na uvid poslao rukopis njegove knjige koja se bavi tom polemikom. Još je imam u e-mailu. Nisam mu odgovorio – nije to ni tražio od mene – pa mu to možda nije bilo pravo. Naš kontakt je tako “utrnuo”.
No, ima nešto lijepo što ću navesti pri kraju storije o “čika Avdi” Sidranu.
Njegova kćer Miranda, ona beba iz Ulice Kate Govorušić, mnogo kasnije je postala ambasadorica naše zamlje u Holandiji, zemlji u kojoj boravim skoro trideset godina. I upravo ona, jedino ona, je prije desetak godina organizovala promociju jednog od mojih (za sada) 26 prevoda književnih djela sa holandskog jezika. Ostale Mirandine kolege-ambasadori(ce) BiH, barem što se tiče pisca ovih redaka, kultura nije zanimala. Imali su, valjda, preča posla. Mislim da je to bilo predstavljanje sjajnog romana “Kuća imama”, knjige koju je objavio sarajevski Buybook. Na predstavljanju je bio i slavni njen pisac Kader Abdolah. Kao i na onoj davnoj konjičkoj na večeri u amfiteatru Centra, i ovdje je bilo jako lijepo. Dostojanstveno. Na kraju mi je gospođa Sidran, ambasadorica, poklonila prvu očevu knjigu “Šahbaza”, koju i danas ljubomorno čuvam.
Druga lijepa stvar, opet u vezi (i) sa Mirandom, dogodila se je kad je Avdo već bio teško bolestan. Da bi ga iznenadila u bolesničkoj postelji, ona je za njegov rodjendan smislila da jednu njegovu pjesmu na više jezika prevede nekoliko prevodilaca. Uradio sam to sa zadovoljstvom, u nadi da ću obradovati velikog pjesnika. Na žalost, tu pjesmu sam negdje zagubio. Nadam se da će mi je Miranda poslati kad pročita ovaj tekst. Do tada, evo jedne od meni najdražih Sidranovih pjesama, naravno iz sjajne “Sarajevske zbirke”:
ČEGA SMO ZBIR
Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek mehko drhturi
dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
pomalo bivšu.
Otuda možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da podsjeti nas: traje neimaština,
i mrtvo medu nas pada srce ptice koje nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
zato dalje, drugo nenadana.
Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
i moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
natrag, gdje – pogledaj! – stopio se led,
na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
prh i leprš u ušima šumi. – Golubica ona
tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja – ti
i ja – čega smo zbir? Združene, dvije samoće – šta
čine?
Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
to: о budućim danima po sjećanju govoriti?
o šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
čula u provjeri. Sve о tome može grad ovaj
da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
i njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
piše. Ali – kuda se jaki od zime sklanjaju,
kad dođe? Ljubav kad sine – kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
šta snivam, a šta se zapravo najavi zbiva…
Pored tebe ja sam naložio vatra, da ti je
hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
tako sami i tako slični. Mnoge se još
samoće bliže, i isti dani, gusti, hermetični.
Abdulah Sidran, “Sarajevska zbirka”
Goran Sarić
