Za M. K.
Ne, to nisi bio ti, moj brat (a drugi nam otac i mati),
što šetao je sa mnom, poveći krug Gradom,
kad me je ostavila D. Ne to nisi bio ti.
S njim sam tada, na Partizanskom spomeniku
ispušio zadnju cigaretu i šutke gledao
kako se, visoko iznada grada, i rijeke,
izand nas vije plavičastobijeli dim. Ne,
to nisi bio ti. S onim drugim sam, usred rata,
kopao grob tvom iznenada umrlome ocu: Na čistini,
mjerkajući šumu i padine okolnih brda, sve
očekujući pucanj. Mogli su nas skinuti k’o zečeve!
Ne, to nisi bio ti, s kojim sam, opet u
istome ratu, u baštici iza stare kuće dijelio
zadnju tikvicu, posljednji list raštike,
da bi nam moja mati, ni iz čega,
napravila ja l’ tikvenjaču, ja l’ japrak bez mesa.
Ne, to nisi bio ti. Jer onaj drugi, što
prokleto liči na tebe, mi je, na tajnom izlasku
iz opkoljenog grada, čvrsto, baš čvrsto obećao
da će mi se, čim stigne tamo, namah javiti.
Nisi se javio. Nego sad, nakon toliko ljeta
kad rijeka opet gadno je nabujala i
nema nam kud – evo te! I to preko fejsa. A ja,
bijedan, mišljah da naše prijateljstvo tvrđe je
i od čelika.
Goran Sarić
