Sedamdesete godine 20. vijeka su u Konjicu bile period pravog sportskog preporoda. Pored Fudbalskog kluba “Igman”, respektabilnog člana Druge savezne lige, bilo je i drugih jakih klubova: konjički dizači tegova su u to vrijeme bili u samom vrhu u Jugoslaviji, a odlični su bili i rukometaši, rukometašice, košarkaši… Svi su oni radili u veoma skromnim uslovima. Sjećam se, recimo, “Igmanove” svlačionice na stadionu “Metalčevo”. Pa ta jednostavna, gola betonska “kockica” više je ličila na šupu nego na svlačionicu! Takav “objekat” je današnjim razmaženim loptačkim primadonama naprosto nezamisliv. Možda bi im mogao služiti jedino kao toalet.

Jedina (montažna) tribina nalazila se je uz vodu, pokraj potoka/rječice Trešanice. Lopta je za vrijeme tekme često znala skončati u vodi. Odatle su je obično vadili rezervni igrači, ali bi se katkad i poneki vatreni navijač usudio zagaziti u hladnu, brzu vodu. Gledaoci koji nisu imali sreće da sjednu na gole daske jedine tribine su svih devedeset minuta – grmilo, sijevalo – stajali i navijali naslonjeni uz nisku željeznu ogradu.

Ali, to tada nikome nije smetalo. Jednostavno, komfor nam nije bio u prvom planu. Važnije je bilo gledati odličan fudbal.

Pomenuti dizači tegova, vrhunski sportisti, imali su još lošije uslove. Trenirali su u maloj prizemnoj prostoriji osnovne škole na Musali, a takmičili se (u prvoj saveznoj ligi!) na podijumu kino-dvorane Narodnog univerziteta. Zgrada u kojoj su trenirali je nekada bila austrougarska kasarna. Bješe to solidna k.u.k. građevina koju su mještani i poslije odlaska Austrougara nastavili nazivati tim imenom. Mala prostorija za “bildanje” bila je vlažna, mračna i toliko skučena da je pravo čudo kako su se dizači, grdosije, uopšte mogli smjestiti u taj “ćumez”. A ipak su, i u takvim uslovima, ostvarivali odlične rezultata.

 

No, vratimo se mi drugom “malom” sportu, a to je košarka.

Mada se Konjic u tom, kod nas toliko popularnom, sportu ne može podičiti velikim trofejima, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka je i taj sport u našem gradu bilježio veliki napredak. Stasala je generacija koju je vodio arhitekta Srećko Rabenstein. On je bio najvažniji “arhitekta” svih uspjeha Košarkaškog kluba Konjic (KKK). Okupio je ekipu lokalnih dugajlija koji su trenirali i takmičili se na betonskoj podlozi stadiona “Partizanovo”. Taj su beton ovi momci obilno zalijevali znojem, povazdan skačući ispod obruča i po visokim betonskim tribinama,  kojima su vježbali odraz. Bilo je među njima više solidnih  igrača, ali je talentom i kreativnošću odskakao pokojni Stanko Petrović. To je doista bio vrsni plejmejker, koji je docnije dogurao do strašno jake prve jugoslovenske košarkaške lige. Ukoliko me pamćenje ne vara, Stanko je igrao za “Beko”iz Beograda.

I konjički košarkaši su trenirali u nemogućim uslovima. Dugo uopšte nisu imali svlačionicu, pa bi se nakon treninga umivali na javnoj česmi gradske pijace, neposredno uz njihovo igralište.

Uprkos tome, često je tu bilo sajnih utakmica. Momci su zaista imali i energije, i snage, volje, ali i talenta. Kako i ne bi kad im je preduzetni Rabenstein na treninge (kao savjetnika) dovodio svog vjenčanog kuma, nikog drugog do proslavljenog trenera Bogdana Bošu Tanjevića. Tada je Boša, kao trener sarajevske “Bosne”, bio na početku trenerske karijere. Jednom je na “Partizanovom” igralištu odigrana sad već legendarna kup-utakmica između KKK i “Bosne”. Tada smo i mi, dječarci i djevojčice sa Neretve, imali privilegiju uživati u majstorijama Kinđeta, Raše, Varaje i ostalih asova iz generacije docnijeg evropskog šampiona

 

I tako smo, polako, sa opšteg, došli do krupnog plana, u kome nas zanima jedan određeni sportista.

 

Moram priznati da mi, kad sam dobio ideju da napišem knjigu o važnim i neobičnim ljudima u mome životu, ovaj čovjek nije bio na pameti. Jer, niti sam ga poznavao, niti sam ikada puno razmišljao o njemu. A eto, ipak su mi u jednom trenutku njegovo ime i lik iskrsnuli u svijesti. Dalje razmišljajući, ipak mi se učinila sjajnom ideja da napišem malu priču. Prionuo sam na posao. U pisanju su mi pomogla sjećanja iz djetinjstva, a detalnije podatke prikupio sam od znanaca i rodbine koji su ga bolje poznavali.

Elem, taj čovjek, košarkaš, se je zvao Marko Ćećez. Rodom iz Donjeg Sela kod Konjica, bio je rođen za ovaj sport: prava pritka od čovjeka: dva metra i devet centimetara! No, Marko nije bio nikakav gorostas. Više je ličio na, recimo, jasiku: visok, tanak, nježan i bijel. Činilo se je da ga i vjetrić može oboriti!

Kako je Marko počeo igrati košarku? Biće da je neko rekao Rabensteinu da tu, u okolini, ima neki “mali” sa izuzetnim predispozicijama. Ili se, ko to zna, Ćećez sâm prijavio u KKK. Uglavnom, on bješe toliko visok da zapravo nije bilo ni važno zna li igrat’ ili ne. Važno je da zna pravila igre. A ostalo… Samo neka stoji na rubu reketa, čeka da mu neko doturi loptu i strpa je u koš.

Tako je i bilo. Niko mu na tom nivou nije mogao ni “oprepeliti”. Zato, valjda, od njega tada i nije postao veliki košarkaš. Ali se nadavao koševa. Kad bi taj taj zgrabio loptu i uletio pod reket! Znalo se desiti da i po 5-6 puta skoči – protivnici su mogli samo blenuti u njega – dok loptu konačno ne bi strpao u koš. Uz treniranje, često je išao u teretanu, da ojača.

(Sad se nečeg sjetih: sjećate li se onog golemog Rusa s kojim su se mnogo puta mučili Yu-cetri, pa među njima i gore pomenuti Rašo Radovanović? Da, Marko Ćećez je bio naš pravi Tkačenko.* Spor, naoko nespretan i trapav, ali mu niko ništa ne može!)

 

A sad malo o sjećanjima na Marka. Skupljajući materijal za priču o njemu, zaključio sam da je bio veliki “klikeraš”. Jedan naš sugrađanin mi, tako, piše da je Ćećez redovno dolazio kod njega da mu daje dopunske časove iz matematike.

“Ja se Marka sjećam kao visokog i mršavog momka. Nosio je naočale sa velikom dioptrijom. Mogao je dosta pojesti, a najviše je volio grah. […]. Kada danas vidim sliku Nikole Tesle, podsjeti me na Marka. Dosta sličnosti imaju s tim da je Marko nosio teške crne naočale. Ovo sam napisao jer me je Marko podučavao u matematici (bio je odličan učenik u Tehničkoj školi) kada sam, u drugom razredu, pao na popravni. Dolazio mi je kući i podučavao me, a moja majka se pobrinula da iz kuće ne ode gladan.”

Drugi, kolega košarkaš, mi daje još detalja:

“Marko je imao teško djetinjstvo, jer je imao zlu maćehu, dosta loše se ponašala prema njemu i mlađem bratu.

Imao je starijeg brata i tri starije sestre.

Iz drugog braka očevog imao je brata Vasu koji je rođen sa lošim vidom i sad je živ u  Višegradu.”

A jedna njegova rođaka mi u slušaliicu reče da se siroti Marko silno napatio kad ga je ta rospija od maćehe onomad istjerala na ulicu. Da je neko vrijeme spavao u haustorima, kartonskim kutijama, i po podrumima.

 

Da zaključim: dobri Marko Ćećez je početkom sedamdesetih otišao u  Banjaluku na studij mašinstva. Odmah se učlanio u KK “Borac” i brzo osvojio sve oko sebe: marljiv, vrijedan, ljubazan… Uz redovne treninge, i dalje je predano radio na “nabacivanju” mišićne mase.

Kažu da je bio na putu da konačno postane dobar, pravi košarkaš. Popravio je tehniku, skočnost, mekoću šuta…

No, izdao ga je jedan mišić na koji nije mogao uticati. Onaj srčani. Poznanik mi piše: “Imao je urođenu manu (nedostatak jednog mišića na aorti) što je izazvalo poslije treninga proširenje na tom mjestu i pucanje.”

A jedna njegova rodica mi veli da je poslije jednog treninga, na zajedničkom ručku sa saigračima, u jednom trenutku ustao od stola i otišao u wc.

Više se nije vratio.

 

Na sahrani u Konjicu, aprila 1973, nije se moglo ući u groblje – tolika masa svijeta ga je ispratila na vječni počinak. Bili su tu i saigrači i vođstva oba njegova kluba: iz Konjica, i iz Banjaluke. U Banjaluci je jedno vrijeme čak održavan košarkaški turnir nazvan njegovim imenom. Marko Ćećez, Tkačenko iz našeg malog mjesta, to je svakako i zaslužio.

 

*Vladimir Tkačenko (1957), bivši poznati košarkaš SSSR-a (Sovjetski Savez), visok 220 centimetara.

 

Za pomoć u prikupljanju podataka o Marku Ćećezu veliko hvala Desi Ćećez-Jakovljević, Nebojši Popoviću i Draganu Popoviću Pani.