Jaap i ja
Kad smo, nakon skoro dvije godine seljakanja po azilantskim centrima, uselili u našu kuću u nizu (rijtjeshuis) u Holandiji, u njoj i oko nje sve je bilo totalno zapušteno. Bila je zadnja u tom redu, i to joj je bila jedina prednost. A mane! Stara (s početka prošloga vijeka!) i vlažna; male, nelogično raspoređene prostorije; mračna; neupotrebljiv tavan, bez stepenica i struje. A tek stražnji vrt – da te bog sačuva! Veliki, doduše, ali sav u korovu i neograđen, pa je u njega svaki čas dolijetala lopta koju su na susjednom igralištu “pikali” dječaci iz komšiluka. A od žâre u njemu si svaki dan mogao praviti litre i litre čaja!
I to nije bilo sve. Najgore mi je bilo što je s one druge, “vezane” strane, susjed Jaap, brutalni građevinac – sâm svoj majstor – oluke od njegovih šupa (radionica) jednostavno okrenuo na našu stranu. Pa nam je, kad je ljevalo – a ovdje baš zna da ljeva! – vrt bio sav pod vodom i blatom.
Odmah sam skontao u čemu je “kvaka”. Naša kuća je, naime, prije nas godinama bila namijenjena za privremeni smještaj azilanata, to jest, dok ovi ili ne dobiju “šup kartu” za povratak, ili pravo na stalni boravak u Holandiji.
Ko zna kakvih je tu tipova bilo : pravih izbjeglica, ali i avanturista, kriminalaca, sitnih lopova ili… Pa je komšija valjda pomislio : Šta oni znaju o našim običajima? Ionako će uskoro otići odavde!
E nećemo tako, pomislih. Koliko god da ostanemo ovdje, ovo je sad naša kuća. Dok smo tu, niko nas ovdje neće zezati. Pa nismo džaba pobjegli iz rata?
Par puta sam ga upozorio da krajeve oluka na svoju stranu, pa sam ih, kad nije bilo ferka, pakosno napunio kamenjem i starim krpama. Neka se sad, za kišnog vremena, on snalazi. Kad ljeva, nek’ njemu pliva! Začudo, nije se bunio.
Ali to nije bio kraj. Još jednom smo se žestoko sklapili. Ono kad nas je “počastio” brdom lišća. Pomeo čovjek hrastovo lišće sa ravnog krova svoje radionice na našu stranu. Kad sam pobjesnio, vadio se da je to lišće sa našeg hrasta. “To je istina,” rekoh mu. “Ali nismo ti ga valjda mi tamo oduvali?!”
Pogledao me je malo prezrivo, onako s visoka, i šutke odložio metlu. Vidjelo se da je ljut k’o ris. Zar jedan stranac da se njemu tako obraća? Ali to više nikada nije ponovio.
Poslije sam saznao da je vrijedan radnik, da ima svoju firmu i da radi sve građevinske radove, od podruma do krova. Komšije rekoše da je u suštini dobar, ali da s njim moraš imati “priručnik za ponašanje”. Malo docnije smo se pomirili i sve je bilo u redu. Ne moramo biti prijatelji, ali možemo bar pristojno komunicirati.
Život piše romane… Nikad ne znaš kad ti neko može valjati u životu.
Kad mi je zbog bolesti amputirana noga, još dok sam bio u bolnici, iskrsnuo je veliki problem: kako da, pri povratku kući, savladam onih nekoliko stepenica od trotoara do ulaznih vrata. Već sam nekako, sporo i nesigurno, bauljao na štakama, ali uz stepenice, i to bez rukohvata – nikako.
Vijećali smo i kontali na sto načina, dok mi nije palo na pamet: zašto ne bih zamolio Jaapa? On sigurno ima svakojakog materijala, pa i metalnih cijevi od kojih bi mogao zgotoviti rukohvate. Ako bi htio… Rekao sam mojima da ga upitaju.
I pristao je, odmah, moj brutalni komšija. Već dan-dva nakon što smo ga zamolili, uz rubove basamaka osvanuli su čvrsto ukopani metalni rukohvati. Nije tu bilo neke estetike, par običnih cijevi, ali hvala mu do neba!
(Poslije sam od opštine dobio nove, fine rukohvate, ali taj njegov gest, naravno, nikad nisam zaboravio.)
I, vjerovali ili ne, vremenom smo postali sasvim solidni drugari, Jaap i ja. Prećutno smo se prilagođavali jedan drugom. Tako, pošto imamo različit muzički ukus i hobije, on ljeti sjedi u vrtu ispred, a mi u našem, iza kuće. I ne žalimo se jedan drugom na “višak decibela” i druge sitnice. Tako ja nisam protestovao kad su njegove mačke – žena mu je jedno vrijeme gajila neke specijalne, skupe mačketine, s vrlo debelim krznom – posvunoć zavijale skoro-pa-ispod našeg prozora. Ni kad njegove džukele – komada: dva – zalaju u ranu zoru, kad ih Jaap izvodi u šetnju.
A ni naše maslo nije za razmazana. Ponekad nam dođe bukadar ljudi pa, za lijepog vremena, u vrtu vičemo, roštiljamo, puštamo našu muziku…
Prije nekoliko godina Jaap je, onakva momčina!, doživio infarkt, pa su mu ugradili nekoliko stentova. Dok je bio u bolnici slao sam mu porukice, pisao da mi fale naši susreti, ćakulanja na ulici (istina), mačke (laž) i jutarnji lavež njegovih cukica (notorna laž).
Čovjeku u nevolji treba pomoći.
Srećom, brzo je izišao, i sad opet radi sve u šesnaest. Nisam mu morao praviti rukohvate.
Kad ga zovnem da mi, nešto popravi – eto ga za sekund! Poslije obavljenog posla, on uvijek popije sok, ja “klepim” pivicu, pa malo popričamo. Jaap govori uličnim slengom. Ponekad ga slabo razumijem, ali sam zato uz njega, što se tiče holandskog jezika, završio sto fakulteta!
Nekidan pričam sinu kako mi je opet nešto odradio i kako smo sad baš dobri. Ne baš prijatelji, ali kamaradi – to sigurno. Kako je predusretljiv, ljubazan, a nije ni skup…
“Jest’”, prekine me sin. “Ali ne bi bio takav da mu onomad par puta nisi dobro odbrusio.”
Momak je vjerovatno u pravu. Nekad moraš pokazati zube. Čak i kad ih skoro pola nemaš, kao ja.
Goran Sarić
