Dolazi nam na vikend, zlato naše jeseni,
povratak i budućnost – sve u jednome!
Cijelu noć smišljam kako da je iznenadim
sa par žutih novčića u buđelar –
nekom ništa od ništa, a njoj ogromno blago!
Pred zoru zaspim, a duša mi, i usta,
puni slasti. Te noći samo se jednom budi,
od bake traži tutu. A poslije spava k’o top!
Poslije njih trojice, krvi naše krvi,
nema, ne može biti veće radosti. Gledam to lišce’,
obrubljeno zlatom kovrdžica: na njemu život
tek treba ucrtati šare. Jutro je mirno,
tek vrana muklo gràkti na obližnjem hrastu.
Valjuškamo se, cerekamo, grlimo. Najednom mi,
k’o opasna zràka na vrhu kositra,
sinuše djeca iz Gaze: onaj što njihov san sad kvari,
na pergamu lica duboke im bore kleše
– kakav li će njegov san biti kad se, jednom,
domu svome vrati? Hoće li, u bezdan
groznih slika kad padne, u zadnji sekund prije no padne
u Usta Velike Vatre, hoće li, bijednik, zacviliti:
“Bože, jedini, Ti Koji Sve Možeš, pruži mi ruku!”
A gore će i dalje carevati mûk. Kao u praznoj bačvi.
Goran Sarić
