Nedavno mi je prezimenjakinja Esma, naša poznata rediteljica, scenaristica i novinarka, iz Sarajeva poslala interesantan rukopis koji je, nadam se, na putu da bude objavljen. Zamolio sam je za dozvolu jedan mali dio objavim na mom sajtu, i evo ga sad pred vama. Nadam se da će vam se dopasti.

 

 

 MATEMATIKA GLADI

(Sarajevo, 1993 – 2005 / Dob: 0 – 12 godina)

 

Historija se ne piše u čitankama niti u udžbenicima sa sjajnim koricama koje mirišu na štampariju. Historija se piše na tvojim suhim koljenima, jer historija se ponavlja u krug, ali ovakav život više nikada. Da, na onim oguljenim, izgrebanim koljenima koja su godinama priznavala samo jednu univerzalnu, spasonosnu kremu, onu plavu, metalnu kutijicu Niveae koju smo u kući koristili za sve, od ispucalih usana na zimskom vjetru, preko odranih lakata na asfaltu, pa sve do škripavih šarki na starim sobnim vratima. Moje djetinjstvo nije bilo serija idiličnih razglednica iz sunčanih parkova niti toplih porodičnih albuma sa ljetovanja, bila je to hirurška operacija, izvedena u sivoj kuhinji koja je vječito mirisala na zagorjelu zapršku, jeftini deterdžent za suđe i majčinu suhu kozmetiku. Bože, nikad više onakvih suhih pudera u kamenu, onih bijelih pufnica koje su ostavljale trag po našim licima i onog teškog, zagušljivog mirisa koji je očajnički pokušavao maskirati vlagu što se godinama uvlačila u uglove zidova…

Znaš li onaj osjećaj kad ti je čitavo djetinjstvo, tvoj kompletan identitet pred drugima, definisan jednim jedinim zvukom? Kod mene je to bio zvuk čička na patikama. Taj kretenski, proleterski, sirotinjski zvuk. Krrrck!  koji je odjekivao školskim hodnikom kao surova, javna presuda mom socijalnom statusu. Dok su djeca onih što su se snašli u poslijeratnoj mutnoj vodi opušteno vezala pertle na novim kožnim patikama (i znala su da vežu pertle, bez razmišljanja i bez petljanja prstiju), ja sam bila zarobljena u tom plastičnom, jeftinom zagrljaju koji je popuštao i otvarao se na svakom trećem koraku. Čičak je bio metafora čitavog mog života, traljav, bučan, nespretan pokušaj da se povežeš sa svijetom koji te uporno i hladno odbacuje jer nemaš pravu vezu, jer tvoje ime ne stoji na pravim spiskovima i jer nemaš koga da te pokrije.

Bila sam mršavo, neugledno stvorenje sa dvije kikice koje mi je sestra stezala tako krvoločno, pedantno i zategnuto da su mi se zjenice širile od potmulog bola u tjemenu. Moja sestra, ta hodajuća tragedija u obliku matematičara, završila je fakultet valjda samo da bi mogla do u pfening, sa apsolutnom preciznošću, izračunati koliko nam tačno fali do prvog u mjesecu. Strah me je bilo te njene računske tačnosti, tog hladnog mača od brojeva koji je visio nad našim stolom… Za nju je život bio linearna jednačina bez nepoznatih, jasna tabela u kojoj se sve moralo poklopiti, dok sam ja bila sistemska greška koju nikakvom poznatom formulom nije mogla da ispravi niti ubaci u red.

„Od pisanja se ne živi, Esma“, govorila bi mi suvo, sa onim svojim profesorskim stavom, dok je hladnim prstima vukla češalj kroz moju čupavu, neposlušnu kosu kao da pokušava da mi iščupa maštu, te nesretne priče i nepostojeće svjetove direktno iz korijena. Njeni brojevi i moje rečenice bili su u vječnom, nemilosrdnom ratu, ona je računala koliko hljeb košta, koliko iznose računi za struju i koliko grama salame možemo kupiti u granapu, a ja sam mjerila koliko me taj isti hljeb davi dok ga u tišini gutam sa čašom hladne vode iz česme.

A kako je tek izgledala naša svakodnevna alhemija obroka! Danas je luksuz postao dosadan, generički, plitak i sterilan. Kupuje se na rate, u celofanu, s certifikatom o porijeklu i rokom trajanja koji ističe brže od tvog početnog entuzijazma. U mom djetinjstvu, luksuz je imao zvuk… oh, itekakav zvuk, škripu zahrđalog bicikla koji je zvučao kao da na sav glas, pred čitavim komšilukom, ispovijeda sve tajne, siromaštvo i grijehe naše mahale. Jedna plata na dva točka, kupljena iz treće ruke, jer to su bila takva vremena. Ta gomila krivog metala i izlizanih guma bila je moj jedini bjegunac iz stvarnosti u kojoj je majka, kao vrhovni komandant oskudice i gospodarica prazne kuhinje, vršila čuda pretvarajući ništa u nešto.

Nismo mi bili siromašni samo zato što nismo imali novaca u novčaniku, bili smo siromašni jer smo vjerovali da je čokolješnik hrana bogova, vrhunski gastronomski domet rezervisan samo za praznike, rođendane ili kad si teško bolestan pa ti treba popraviti krvnu sliku. Jela sam ga polako, kašičicu po kašičicu, razvlačeći svaki zalogaj da traje vječno, stavljajući šećer da mi pucketa pod zubima, s onim svojim nepravilnim, zbijenim zubima koji su prkosili svakom pokušaju reda i odskakali od svih estetskih normi budućnosti. Za to vrijeme, Miki Maus na mojoj triput ispranoj, naslijeđenoj majici polako je gubio boju, rastapajući se u sivoj pjeni jeftinog praška, baš kao i ona velika, šarena obećanja o boljoj budućnosti koja su nam političari u odijelima servirali uz večernji Dnevnik u pola osam.

Bila sam djevojčica puna sitnih, tamnih, tvrdih krasta po koljenima i laktovima, kao i svako žensko dijete koje je sa dječacima igralo fudbal na razbijenom asfaltu ispred haustora, gubeći dah za pocijepanom loptom. Te kraste na koljenima bile su moj jedini nakit, moji jedini dragulji u svijetu u kojem nije bilo narukvica ni minđuša. Čupala sam ih noktima u polumraku sobe, uz svjetlost ulične svjetiljke, uživajući u onom oštrom, metalnom mirisu krvi koji bi pokuljao čim bi tvrda korica pukla pod prstom. To je bila moja prva i najvažnija lekcija iz biologije, naučena prije bilo kakve škole, sve što boli, može se iskopati i izbaciti napolje. Ali ostavlja trag.

Dok su se druge djevojčice u razredu igrale sa originalnim barbikama, češljale im sintetičke plave kosice i mijenjale im roze haljinice, ja sam po mahali spašavala polumrtve cuke i mace kojima su se kroz prozirnu, prljavu kožu vidjela prebrojana, mršava rebra. Donosila bih te preplašene, mokre vreće krzna kući, držeći ih uz grudi i osjećajući neku bolesnu, duboku, nepokolebljivu solidarnost sa bićima koja niko na ovom svijetu nije želio niti patio za njima. Moja majka bi, naravno, odmah s vrata izračunala da je to još jedan neplanirani trošak i nova glad u kući, a ja bih osjećala kako mi srce raste do grla dok im u male plastične tanjiriće mrvim svoj vlastiti doručak, ostavljajući sebi samo praznu šolju. Na kraju sam ih, uz teški plač, vrisku i rasprave, morala vraćati natrag na hladan asfalt. Žao mi je… i danas im se u mislima izvinjavam kad god prođem pored nekog napuštenog psa u sumrak.

Tada nisam znala šta je to nacionalizam. Mislila sam da je to neka teška, dosadna i zla bolest odraslih ljudi, nešto poput reume, katarakte ili visokog pritiska od kojeg se ljudi namršte i postanu zli. Rat je za mene bio tek pozadinska, mutna buka, nešto što se dešavalo nekim drugim, dalekim ljudima na onom našem prvom televizoru u boji koji smo dobili preko nekih sumnjivih kompenzacija. A kad je taj glomazni aparat konačno ušao u stan i zasvijetlio u uglu, činilo se kao da nam je kroz vrata ušao sam Bog. Sjedila sam satima na podu ispred tog ekrana, upijajući jarke, nerealne, blještave boje koje su činile da naša siva, izbljedjela kuhinja i okrnjene šolje izgledaju još bjednije, još tužnije i još manje važno.

Čitala sam knjige pod teškim jorganom, uz slabunjavo, žuto svjetlo jeftine sijalice od četrdeset vati, dok mi oči ne bi prokrvarile od umora i pečenja. One su bile moj jedini izlaz, moja jedina tajna vrata i jedini prozor iz kaveza koji je sestra ogradila svojim nepokolebljivim formulama, jednačinama i računima za komunalije. U tim knjigama sam pronašla prave, oštre riječi za ovaj bijes koji osjećam u grudima, za ovu glad koja nikada nije bila samo u praznom stomaku, nego duboko u uplašenoj duši.

Ovo je bio početak moje propasti, ili mog uspona, zavisi s koje strane ograde posmatraš stvar i kakve aršine koristiš. Bila sam dijete koje je mirisalo na jeftini džem od šljiva i hladno željezo sa bicikla, sa krastama koje nikad nisu stizale da pošteno zarastu jer sam ih ja uporno, iz dana u dan, pretvarala u priče i rečenice. Moje djetinjstvo nije bilo mirna, bezbrižna priprema za odrasli život; bila je to otvorena objava rata svijetu koji misli da se sve može izračunati na papiru i da se svaka rupa na čičak patikama može sakriti ako dovoljno brzo trčiš kroz ulicu. Ja nisam trčala. Ni dan danas ne trčim ni za kim niti pred kim. Ja sam stajala uspravno na onom trotoaru i gledala kako krv kaplje po vrućem asfaltu, učeći jedini zanat koji se ne predaje u školama niti na akademijama: zanat pretvaranja vlastitih poraza u priče koje ostaju. […]

 

 

Esma Sarić

 

 

Esma Sarić je bosanskohercegovačka filmska rediteljica, scenaristica i novinarka rođena 2. juna 1993. godine u Čapljini, Bosna i Hercegovina.