Nastavak te kasne novosadske večeri: nakon lonca kafe, nekoliko čašica manastirske rakije i obilne meze, srušimo se na krevete u maloj gostinskoj sobi. Ispred vrata nad nama, kao nekad Dino, kunja i bdije četveronožna, već naša, “Frida Kalo”.

Brzo smo se sjaranili. Uvijek sam imao “nos” za pse.

 

***

 

Ujutro šetamo po čuvenoj tvrđavi Petrovaradin iznad Novog Sada. U daljini je široka, mirna Rijeka i bijeli most koji nad njom, kao labud, širi svoja Velika krila.

(Da li je i on, pitam se, bio srušen pri idiotskom bombardovanju Srbije od strane NATO-pakta devedesetih godina? O, humanosti!)

Iako sam već nekoliko puta bio u glavnom gradu Vojvodine, nikad nisam bio na mjestu na kome je često pjevao, i koje je tako lijepo opjevao čovjek zlatnog glasa, konjoljubac i vječiti boem, u međuvremenu vitalni 84-godišnjak  Zvonko Bogdan.

(Prije devet godina, 2017, Bogdan je na ovogodišnjem festivalu etno-muzike Exit sa svojim tamburašima napravio pravi dar-mar. Najbolji concert tog ljeta. A prije koncerta mnogi su se pitali: šta će taj starav, pa još tamburaš, na modernom etno-festivalu?!)

Na maloj čistini kod zidina se slikamo ispred valjda jedinog crkvenog sata čija velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute! Prijateljica kaže da je uobičajeni poredak – mala kazaljka sati, a velika minuti – obrnut zbog riječnih brodova, da bi njihovi kapetani, već izdaleka mogli bolje vidjeli koliko je sati. Minute su im bile manje važne.

Ne znam je li to istina, ali je u svakom slučaju priča lijepa.

Poslije dugo sjedimo u ateljeu našeg domaćina na Petrovaradinu. To je samo jedan od niza gotovo identičnih prostora tu ustupljenih istaknutim novosadskim slikarima, kiparima i restauratorima. Nekoliko vrata dalje nekada se nalazio i atelje slavnog pjesnika i slikara Miroslava Mike Antića. Prijateljičin muž, čiji je otac takođe bio poznati umjetnik, mi priča kako je Mika, kad bi dobio neki veći honorar, pred vrata svakog ateljea znao ostaviti po flašu konjaka! Zaššo? Pa zato da se, kad pođe “u komšiluk”, u posjetu nekom od njegovih znanaca-umjetnika, ne bi morao vraćati u svoj atelje po piće.

 

***

 

Malo kasnije  ručamo u kafani čuvenog novosadskog boema Bate Pežoa. Na zidu vise fotografije domaćina sa brojnim umjetnicima koji su tokom godina i decenija posjećivali njegovu kafanu. Na jednoj, najvećoj, Mika spava s glavom položenom na sto, a kraj njega pisaća mašina.

(Jednom sam imao priliku da lično upoznam Miroslava Antića. Naime, prije puno godina jedan je pjesnički karavan – možda onaj Šantićevih večeri poezije – prolazio kroz Konjic i trebalo je, u kratkom zaustavljanju, malo okrijepiti ogladnjele i (naročito!) ožednjele pjesnike i poetese. Tako smo se za stolom ispred Društvenog doma u Konjicu nekako našli vrsni konjički pjesnik Meho Rizvanović, pa Mika Antić, Veljo Milošević i moja malenkost. Malo smo se smijali, zafrkavali i nazdravljali, a onda je riječ uzeo slavni Vojvođanin. Sve drugo je utihnulo. Upijali svaku njegovu riječ, jer je Mika, antologijski pjesnik “Plavog čuperka”i mnogih drugih sjajnih pjesama, bio i izuzetno lijeporječiv čovjek. “Visili smo mu na usnama”, kako to kažu Holanđani.)

 

***

 

U sumrak drugoga dana, kad više nije bilo toliko vruće, domaćini nas izvode u šetnju kroz centar grada. Ili što je ljeto,  ili možda što me je “spucala” nostalgija za onim posjetama prije više decenija, no hodao sam stišan, i kao opijen. Ista ona davna, vjekovna širina i sporost Vojvodine, opuštenost kojom lagano teče život u ovome gradu… toliko različita od žurbe i nervoze drugih velikih čaršija, posebno Beograda! Ovdje čovjek ne mora, kao tamo, da se stalno okreće i obrće oko sebe, plašeći se da bi ga svakog časa mogao udariti kakav automobil ili bicikl, neki od onih trotineta koji, nečujni, kraj tebe projure kao metak!

Slikamo se ispod spomenika Čika Jovi Zmaju. Ovo je grad velikih umjetnika. Naročito pjesnika. Ta nije ovo džaba Srpska Atina, prestonica srpske kulture i umjetnosti.

 

Poslije dugo sjedimo na terasici ispred jedne od najvećih knjižara u gradu. Goca i K. me upoznaju s Firčijem, bivšim bubnjarem legendarnog benda Ekaterina Velika. Snažan, vedar, nasmijan momak.

A ja sve do tog novosadskog dana mislio da je sve , ali baš sve, članove tog kultnog benda “pojela” pošast teških droga.

Ta knjižara, i u njoj mali restoran, smješteni su odmah uz široku, prometnu cestu. Kako lagano pada mrak, malo je svježije, pa je promet sve gušći. Zato se nakon izvjesnog vremena zaželjeh onog Gocinog i Kimijevog slatkog dvorištanceta na Petrovaradinu, i u njemu velikog, umiljatog psa koji mi se stalno mota oko nogu. Idemo mi Fridi u pohode!

 

 

Promocija knjige pjesama “Kao da zidu govorim” u Kulturnom centru Vojvodine “Miloš Crnjanski” je protekla baš lijepo. Doduše, nije bila neka velika posjeta, ali ko to mene pa zna u ovome dalekom gradu? Osim toga, sredina je ljeta, puste ulice, pa vjerovatno ni poznatije pero ne bi privuklo mnogo više publike. Ali posebno mi je drago bilo što su na predstavljanje knjige iz došle naše komšije iz Arnhema M. i S, sada na odmoru u Srbiji. Trebalo je “potegnuti” vozom iz Pančeva za Novi Sad. Svaka čast!

Relativno malo publike, velim. Ali zato se domaćica večeri svojski potrudila za publicitet. U Centar je pozvala novinare Radija i televizije Vojvodine, pa smo te iste večeri u emisiji iz kulture na ekranu gledali prilog o promociji Zida.

U predstavljanju knjige je, osim Goce i mene, učestvovao i izdavač Dragan Stojković, vlasnik i urednik izdavačke kuće “MostArt Jugoslavija” iz Zemuna, koji dobro poznaje moju poeziju.

Novinarka koja me je intervjuisala za televiziju je vrlo lijepa. Ima prodorne oči, vitak stas i bujne, vesele kovrdžice. Uza sve ostalo i njih, kao mentalni trofej, sobom nosim iz ovog lijepog grada.

Tekst i snimci: Goran Sarić