Od njihovog preseljenja je prošlo ravno osamnaest godina. Danas im D. i ja prvi put idemo u posjetu.
Zaputimo se ka jugu i nakon par kilometara, kod Čelebića, skrenemo ka restoranu “Pećina”, produžimo dalje i nakon nekoliko minuta sa lijeve strane puta ugledamo lijepu kapiju. Ulaz u dvorište naših današnjih domaćina.
Otvorim vrata i zastanem na dovratku. Lijep, sunčan dan, a prizor još i ljepši: prostrana avlija, solidna kuća na sprat, sto u osoju, ognjište za roštilj, u lijevom uglu kokošinjac, u dnu kavez za pse… Cuke leže na zemlji, sunčaju se i nezainteresovano nas promatraju. Nismo opasni. Ovdje niko ne ulazi nepozvan.
U glavi vrtim davne slike, najviše iz doba kad je grmilo.
Dočekaju nas raširenih ruku. Dino mi je to što jeste – brat, ali me i za njegovu ženu Minu vežu krasne uspomene. U ratu smo, dok je Dino branio Grad, nas dvoje išli “uz potok”, u šumu, u sječu drva. Sijekli i pilili, smijali se, a bogme i strahovali.
Kad smo se izgrlili i iscmakali, dugo sjedimo u gustoj sjenci ispred domaćinske kuće. Pijuckamo, mezimo, šalimo se… Prošle tolike godine, a kao da smo se juče rastali!
Uostalom, vrijeme je relativan pojam. Zar nije veliki Šerbedžija nedavno, povodom njegovog osamdesetog rođendana, rekao: ja nemam ništa s tim vašim računanjem vremena. Vaših osamdeset, to je tek osam puta deset ljeta za dječarca u meni.
Ili tako nekako. Čovjek je 100% u pravu.
***
Poslije nekolika dana idemo za Novi Sad. Prijateljica mi pripremila promociju nove knjige u Kulturnom centru Vojvodine “Miloš Crnjanski”. Taksi nas “kupi” kod rođaka u Istočnom Sarajevu, ali prvo moramo na aerodrom, po jednog saputnika. Domalo nam u vozilo uđe Kinez, friško sletio na Butmir. Ide za Beograd, gdje će u Luci Beograd pokupiti desetak brodom iz Kine pristiglih bicikala i iznajmljenim kombijem se zaputiti za Bosnu i Hercegovinu. Odatle bi, uz još nekoliko sunarodnjaka, trebao poći na veliki ciklotur zemljama zemljama koje su nastale na tlu Jugoslavije.
Kinez je vrlo otvoren. Brzo začinjemo razgovor na engleskom jeziku. Puno nas zapitkuje, sve ga interesuje, pa mi nakon nekog vremena počinje ići na živce. Nikad nisam volio sklapanja debelih, trajnih prijateljstva po vozovima, taksijima, čekaonicama…
Jedno vrijeme sam ga trpio, odgovarajući mu kratko, lakonski. Ali dara je prevršila mjeru kad me je upitao “kako zamišljam budućnost Bosne i Hercegovine”. (Za odgovor na to pitanje bi mi trebalo onoliko vremena koliko i za putovanje do Marsa.)
“Nemam pojma. Meni je divno u Bosni,” osorno odgovorim. Kinez me iznenađeno pogleda. I prestade s pitanjima.
Ostatak puta sam dremuckao.
Trgnem se iz dremeža I ugledam kako naš šofer V. stalno nešto kucka na mobitelu, tek jednom rukom labavo pridržavajući volan. A autoputom jurimo 130, 140 kilometara na sat! Krenem da mu to prigovorim, a onda odustanem i opet potonem u polusan. Čovjek je profesionalac. Valjda zna šta radi.
Pauzu pravimo kod Zvornika, na terasi hotela “Vidikovac”. Kao što se iz imena može naslutiti, hotel se nalazi na izuzetno privlačnom mjestu. Odatle se pruža prelijep pogled na Zvorničko jezero i širu okolinu. Mjesto je neka vrsta raskrsnice sa koje se put grana u tri pravca. Mi smo došli iz Sarajeva a uskoro, kad pređemo granicu, moći ćemo skrenuti ili za Beograd, ili za Novi Sad. Zato će nas uskoro, iza granice, preuzeti jedan V.-ov kolega i odvesti u vojvođansku prijestonicu. A naš šofer i ljubopitljivi Kinez će – uh!, dajbože! – nastaviti za Beograd.
I dok lagano srčem kafu na terasi hotela – Kinez je naručio ogromnu šniclu i pomfri, treba to pojesti – ja zurim u mirnu, tamnozelenu površ velike vode i jedva savladavam muku u stomaku: koliko li je nevinih žrtava, u posljednjem ratu, u svoja raskošna njedra primila ova naizgled pitoma voda?
(Čovjek je zvijer koja prije ili kasnije sve uprlja, pa i ovu ljepotu. Jedina je utjeha (utjeha?!) da priroda uvijek sebi nađe neku stazicu da preživli. A naš soj? Sve češće pomišljam da, ovakvi kakvi jesmo, nismo ni zaslužili da opstanemo.)
Naručim ljutu, domaću, ali ni ona mi ne može isprati gorak ukus srama sa usana.
***
Na granici nas zadržava uniformisano lice. Buni se što V. prevozi dva “Holandeza” i jednog Kineza. On, naravno, zna da se radi o polulegalnom taksiranju. Ovo “polu” je zato što se naziv firme koja reguliše prevoz kombijima i putničkim vozilima na relaciji Sarajevo-Novi Sad može lako naći na mreži, sve sa logo mi adresom firme, kontaktima, cijenama… Ali, putnici karte plaćaju kešom, vozaču na ruke. Mada je značajno skuplja od “normalnog” autobusa, mnogi putnici biraju ovu varijantu prevoza jer je najmanje 3-4 sata brža od redovne linije. A i nešto komfornija.
Carinik i vozač se malo natežu, a onda se ovaj drugi vrati u vozilo i pita ima li neko od nas deset eura. On ima samo na BiH strani bezvrijedne srbijanske dinare.
- vadi iz novčanika zatraženu sumu, i mi vrlo brzo pređemo zamišljenu crtu. Para vrti gdje burgija neće.
***
Davno je pao mrak. Prošlo deset sati. Moja drugarica Goca Draganić-Nonin, s kojom se znam od mladih dana a čiji je otac rodom sa Boračkog jezera, čeka nas pred kapijom njene kuće u Petrovaradinu, gradskom naselju koje je sastavni dio vojvođanske prestolnice Novi Sad. Kuću je izgradila je s mužem, poznatim i priznatim srbijanskim akademskim slikarom-konzervatorom Miroslavom Noninom Kimijem. On je u tom svojstvu obišao mnoge stare manastire. Nekoliko puta je boravio čak i u čuvenom Hilandaru.
Ulazimo u neveliko, lijepo uređeno dvorište u kome se odmah osjećam prijatno. Puno je cvijeća i raznoga bilja, grana neobičnog oblika, suvenira… Kimi veli da je ta prirodna umjetnička dela većinom izvadio ravno iz mora.
Odmah do njihovog dvorišta sagrađena je velika spratnica. Njeni prozori zure ravno u nas. Ali mi, uronuli u dugo očekivani eglen, uz rakijicu iz Hilandara, osjećamo se kao da nad nama bdije čisto platno. Ili golemi albatros. Ili “meve” (galeb). A oko nogu nam se stalno vrzma, i njušku tura da je milujemo, kuja bogatog, prekrasnog krzna imenom Frida.
Umiljata je i graciozna. Ista Frida Kalo.
Tekst i snimci : Goran Sarić
