Slučaj je htio da mi se baš danas, kad iz Booseove knjige prevodim oveći odlomak o padu Srebrenice, javi prijatelj I. iz Olova. Šalje mu fotografije lifta za invalide, snimljene prije nekoliko dana u nekom slovenačkom hotelu. “Možda je ovo dobra ideja za tebe, za kuću u Suhom dolu,” piše vrli drug koji već dugo – otprilike koliko i ja sâm – živi u zemlji lala i kanala. On i supruga S. prije par dana došli na odmor u domaju. Njenog prvog muža na današnji dan prije 31 godinu “progutao” mrak Mladićevih hordi., pa će ovih dana obavezno obići mezarje u Srebrenici.

Ma koliko agnostik, čudno mi je i simbolično što mi drug baš danas šalju ovu poruku. Da, spor i kljakav,skoro lakše mogu doći domu svome. Svojoj kući.

Dobrota pobjeđuje, barem ponekad. To nikad ne smijemo ispustiti iz vida.

 

Ovaj odlomak iz sjajne Booseove putopisno-istorijske knjige o Jugoslaviji koju će dogodine, bude li sreće i vjetra u leđa, objaviti Dragan Stojković u Mostart Jugoslavija, posvećujem njima dvoma, koji su mi jutros na lijep način dali vjetar u leđa. Za I, dakle, i za S.

 

[…]

Najduži put ka sjeveru traje nekoliko sati, najkraći cijeli dan. To je naprosto tako. Park Tare, s njegovim praistorijskim bukovim šumama, i Mokra Gora su prepriječili rutu. Na karti mi se istočna zaobilaznica, ravno kroz Srbiju, čini najboljim izborom, ali griješim. U prevrućem autu vozim kraj kristalno čistog Rzava, Drinine pritoke, između stijena, kroz klisure. Tu i tamo izroni neko slabo naseljeno selo, stari željeznički tunel, snježnobjeli manastir Dobrun, manastir Vaznesenja za časne sestre, te srednjovjekovne ruševine skrivene u kraškim pećinama. Dolje se oblaci odražavaju kao osniježeni vrhovi planina. Vijugavi put čini se beskrajnim, a kad mu se napokon nagovijesti kraj, na granici sa Srbijom, saobraćaj skroz zaštopa. Usput jedva da sam sreo druga vozila, a ovdje sva stoje u redu. Kontrola je pooštrena. Kad se kod jednog sapatnika Bosanca informišem šta se dešava, on pokazuje na turska auta. Samo njih izdvajaju, samo zato što su Turci: porodice s djecom, kamioni, muškarci koji putuju sami. On sliježe ramenima. Ovdje to očito nije ništa novo.

Satima kasnije otkriva se Srbija: bilijarskozelena ravnica, a na horizontu gusto pošumljeni bregovi. Preplavljen emocijama, biram najkraći put, jer umjesto da zaobiđem Mokru Goru, greškom krećem u pravcu Zlatibora, Užica i Požege, na istok. Ta zaobilaznica vodi – ne odmah, ali bez greške, i s malo pretjerivanja – preko impresivne rute uz Dunav kroz Rumuniju, dan puta duže,  ka Crnome moru, jednom od meni najdražih krajnjih odredišta Evrope.

Ukratko: zalutao sam. Not all those who wander are lost, veli Tolkin. Baš mi se sviđa ta misao!

Niska kotlina je svijet malina, krompira i šljiva, od kojih lokalno stanovništvo pravi čarobne napitke. Po bregovima briše jak vjetar koji me najviše podsjeća na pustinju, ali ovdje sve puca od plodnosti. Sve više se udaljavam od mog puta i dospjevam, u okolini Užica, u Kadinjaču. Nema jedinstvenog mišljenja o značenju tog imena: neki kažu da ono ima neke veze sa sudijama ili kraljevima, drugi ukazuju na dimljeno meso. Na najvišem brijegu je podignut spomenik koji ugledam već izdaleka: vojska bijelih oklopa koja se oštro protivi vjetru iz suprotnih pravaca. To je jedan od zadnjih spomenika koje je svečano otvorio Tito, osam mjeseci prije smrti. Kadinjača podsjeća na bitku od 29. novembra 1941, poraz partizana. Kamene gromade poredane u bojne redove, usmjerene ka zidu u koji kao da je udarila ogromna bomba.

Rat je, filozofiram ja, teatar smrti, nastanjen raznim smrtnicima, ratnicima, žrtvama i njihovim potomcima. Uklesan u kamen, u bronzi izliven. Stojim na brijegu, blizu neba, i zurim u kilometarsku daljinu. Ovakva mjesta su izuzetno pogodna za tragične susrete poput bojnih polja, i za vjekovni kult herojstva i žrtvovanja. Mali, siroti čovjek.

Kleknem na travu, iza stijene, jer na vidiku nema sanitarnih čvorova. Ne izgleda nečasno, prije kao pogodan trenutak unutar prirodnog ciklusa življenja i oslobođenja. Ipak bacim pogled gore da vidim ima li kamera na ovom kraju svijeta. Vjetar donosi zvuk pravoslavnih zvona, koja zvuče lakše i radosnije od mračne zvonjave kod katolika. Katolička zvona me podsjećaju na sahrane; pravoslavna na živahnu kočiju koja stiže iz daleka.

U sredini spomenika se uzdiže piramida, prekrivena smionim stihovima. Vojske pokušavaju da unište jedna drugu; jedna drugu nagone na herojstva, dok bezimeni nestaju pod čizmama i tenkovima. Granate preoravaju tlo, brišu pejsaž, svode ljude na gomilu mesa. Potom dolaze lešinari: ptice i političari, oni koji jedu, i oni koji zahtjevaju. Čovjek – nastao od sjemena i jajne ćelije, najkrhkije čudence cijelog univerzuma, toliko čudesno da neki misle da mora da ga je neko izmislio – ovdje ne vrijedi ama baš ništa.

 

 

Johan de Boose (odlomak iz putopisne knjige o Jugoslaviji)

 

S holandskog jezika preveli : Goran Sarić i Goran Trkulja