In memoriam
Tambu kao da sam poznavao cijeli život. Ipak, ne mogu reći da smo bili pravi prijatelji. Ali dragi poznanici – to svakako da.
Ne znak kako je uopšte počeo dolaziti u vikendicu kod mojih “staraca” i tetke Đike na Boračko jezero, ali izgleda da je između njih odmah “kliknulo”. Ja sam tada bio puber, u najboljem slučaju – momčić s jedva vidljivim paperjem ispod nosa, pa bih se uvijek kad bi Tamba kod nas došao osjećao nekako skrajnut, možda čak i suvišan. Ali brzo me je prošao taj neugodan osjećaj. Domalo sam i ja stasao, pa smo se, uprkos razlici u godinama – koja je u mladosti puno važnija nego u zrelim godinama – nas dvojica lijepo združili, tim više što Tamba tih davnih godina bješe “bacio oko” na tetkinu kći a moju rodicu, lijepu Beograđanku. I ona je tih godina ljeta provodila s nama. Njegove napore da privuče pažnju beogradske djevojke nisam primijetio samo ja, nego i ostali iz našeg društva. No, dobri Tamba od povremenog zentanja u rodičinom pravcu nikad nije mrdnuo ni koraka dalje. Tako su, na koncu, i njih dvoje postali prijatelji.
Osim kao njen rođak, Tambi sam ja u to vrijeme bio važan i kao rodičin pratilac: kad bismo išli na igranku – na Boračkom su osamdesetih godina ljeti ponekad bile čak dvije terase sa živom muzikom, plus diskoklub! – ili u neki od izviđačkih kampova, na logorsku vatru, rodica bi, djevojče tek propupalo, u mom društvu smjela ostati duže nego obično.
Pa ipak, kao mađi, ali i kao sin njegovih prijatelja, ja sam za Tambića – kako ga je zvala moja mati – zauvijek ostao “Natin i Remin sin”.
Inače, rodom Mostarac, Irfan Herak – samo su rijetki znali njegovo puno ime i prezime – se toliko orodio s konjičkom čaršijom da ga, koliko znam, niko, ali baš niko nije smatrao mostarskom liskom.
Da mlađim čitaocima i ovo pojasnim: u godinama kad smo se intenzivno družili, Boračko jezero – mada, srećom, nikad hiperturistički kraj – je bilo poznato i omiljeno odredište ljudima iz cijele Jugoslavije. Svi smo, pa i naš Tamba, jedva čekali kraj školske godine da se zaputimo taj dvadeset i jedan kilometar uskom cestom uzbrdo, pa malo ravno, pa nizbrdo, u naš mali raj. A bilo nas je odsvakle: iz Sarajeva, Mostara, Zagreba, Beograda, Novog Sada… Iz ove perspektive, iz sadašnjeg doba djeljenja i međusobne nesnošljivosti: nikad više takvog rahatluka!
Bio je naš Tamba po mnogo čemu neobičan lik. U našem malom mjestu je, koliko se sjećam, bio jedan od prvih malih poduzetnika. Još krajem sedamdesetih je na izlazu iz Grada prema Sarajevu držao kafanicu (kafa, čaj, sokovi) u tada vrlo popularnom “Lovačkom rogu”. Tu se, uz bezalkoholna pića i dobru muziku s gramofona i kaseofona znalo baš lijepo, ugodno ćakulati.
Poslije te “epizode” Tamba je pokraj Druge osnovne škole, otvorio mali kiosk-sendvičaru. Tu su djeca na pauzama mogla kupiti hrenovke, sendviče, sok… No, ni to nije dugo trajalo. Želja za promjenom i nemiran duh mog su drugara uvijek gonili dalje.
Za ovo posljednje slovo bi bila neoprostiva greška kad ovdje ne bih spomenuo i Tambinu respektabilnu muzičku prošlost. Stariji Konjičani ga se sigurno sjećaju kao gitatiste i pjevača prvog značajnog konjičkog benda Travelling band. Tu su još bili braća Pehar, Žarko i Mladen i Mehmed Mutabdžija Meca. Tako će Tamba ostati zapisan i u bogatom muzičkom istorijatu grada na Neretvi.
Naš kontakt se malo razvodnio kad sam se, sredinom osamdesetih, oženio. Doduše, išao sam ja i tada ljeti na Boračko jezero, ali sa dragocjenim “prtljagom” od dva tek prohodala klinca koji su zahtjevali i, naravno, dobijali, svu našu – ženinu, moju – pažnju i ljubav. No, svo to vrijeme neki kontakt je ipak postojao.
Poslije je došla apokalipsa devedesetih. Ne znam gdje je Tamba bio tih godina, ali sumnjam da je bio u ratu. Jednostavno, ima ljudi uz koje nikako ne ide ta prljava rabota. Vjerovatno je boravio u Zagrebu, gdje se tih godina i oženio. Supruga mu je, koliko sam čuo, bila liječnica. I taj brak su kasnije, na žalost, pojeli skakavci.
Ponovo smo se počeli povremeno viđati dvijehiljaditih, kad bih ljeti s porodicom došao na odmor u zavičaj. Njega bi odnekud iz daleka u Konjic dopuhao ja l’ južni, ja l’ sjeverni vjetar, pa bi se katkad sreli. (Dosta godina proveo je, navodno, u Saudijskoj Arabiji, baveći se nekim, meni nepoznatim, biznisom.) Redovnije smo kontaktirali porukicama, u kojima se uvijek rado sjećao Jezera, mojih roditelja, a ponekad pitao i za rodicu.
Pri kraju ono najvažnije: Tambu smo svi, baš svi voljeli. Ne znam ni jednog čovjeka koji je o njemu ikad rekao nešto loše. Jedina mana – ako je to mana – mu je bila što bi ponekad volio malo da pretjeruje, čak i da ga sukne. (Izraz poznat vremešnijim Konjičanima.) Danas bi se otmjeno reklo: zaobiđe istinu. Ali to nikad nije bilo iz zle namjere, iz koristi, ili bilo čega sličnog. Tamba je katkad, naprosto, stvarnost – kao puku činjenicu – prilagođavao zakonima (svog) pripovijedanja. Pjesnik bi rekao: služio se hiperbolama. I to tako vješto i uvjerljivo da ga u tom njegovom “meandriranju”, koliko ja znam, nikad niko nije prekinuo a kamoli mu protivrječio. O tome, na kraju ove tužne priče, govori i slijedeća moja pjesma, koja bi već za desetak dana trebala izaći u knjizi “Kao da zidu govorim” u sarajevskom Buybooku. Napisana je možda i godinu dana prije njegove smrti. Ponešto je tu, u odnosu na Tambu, promijenjeno, nešto uveličano – valjda se i pjesnik smije služiti hiperbolama?! – a jedan detalj, onaj o zmijama, kombinovan je s budućom pričom o jednom drugom mom drugaru. Ali suština je tu. I ona je za onog kome je posvećena iz dobra nastala. Nemoj da neko pomisli da u ovim recima ima i trun zle namjere! Moje srce zna da sam ih pisao s toplinom i simpatijom za druga koji je zauvijek otišao. A ako se ponekom i učini drugačije – do njega, ili do nje, je! Svaki redak ovog teksta, svaki njegov stih je, nadam se – barem bih tako htio – dostojan čiste duše Tambine.
Adio, stari druže!
Mamba
Za I. H.
Zvali su ga Mamba:
volio je zmije,
i, brate,
slatko volio lagat’.
Svi smo to znali,
ali niko ga, nigda,
prekidao nije:
nije u sebi imao hilne,
a med mu slatki
curio s usama.
Uz rat otiš’o vani.
Ta mu velika laž
sa urlanjem i sa pucanjem,
valjda, bila preveć.
Zadnji put kad mi se javio
rekao je: “Evo, samo još
da odradim ovaj posao
u Danskoj.
Zamolili su me.
Još par stotina kuća
po mojoj – novoj – tehnologiji,
i eto me opet u domaju.”
Juče čujem da je u staračkom domu,
Sobu mu platila sestra,
da ne umre na ulici, sam,
pod tankom dekom mraza.
Iz zbirke pjesama „Kao da zidu govorim“, Sarajevo, Buybook 2026.
*Za sve eventualne ketačnosti ili nepotpune informacije kriv je samo i isključivo autor teksta.
Goran Sarić
